Autor: anoniman
Regionalna televizijska scena dugo nije imala tinejdžersku seriju koja na savremen i realističan način otvara pitanja identiteta, vršnjačkih odnosa i seksualnosti. Upravo zato hrvatska adaptacija norveškog hita Skam, pod nazivom Sram, ima poseban značaj u balkanskom kontekstu.
Prva sezona fokusirana je na Evu i njene nesigurnosti u vezi i prijateljstvima. Druga sezona prati Noru i tematizira autonomiju, granice i dinamiku moći u mladalačkim odnosima. Te dvije sezone donijele su seriji popularnost i učvrstile njenu poziciju među mladom publikom. No, treća sezona predstavlja ključni iskorak.
Fokus prelazi na Lovru, tinejdžera koji kroz epizode postepeno shvata da je kvir. Taj proces nije linearan niti jednostavan. Serija ne prikazuje instant prihvatanje. Naprotiv, Lovro prolazi kroz fazu poricanja, zbunjenosti i unutrašnjeg otpora. On ne želi da bude ono što osjeća da jeste, jer zna kakvu težinu ta riječ nosi u njegovom okruženju. Kroz poglede, tišinu, poruke koje ostaju neodgovorene, Lovro pokušava razumjeti vlastite emocije. Njegova dilema nije samo “koga volim”, već “šta će to značiti za moj život”.
Gej poljubac u jednoj od epizoda dolazi kao prirodan nastavak tog procesa. Nije spektakl, nije provokacija. Prikazan je tiho i nježno, kao emotivni trenutak dvoje mladih ljudi. Reakcije publike pokazuju koliko je takva scena nedostajala u javnom prostoru. Jedan od komentara ispod scene glasio je:
Koja prelipa scena. Da sam ovo vidio na HRT-u prije 20 godina moguće da bi si uštedio godine samozavaravanja, straha i srama. Ovaj otvoren, nježan, strastven i pozitivan pristup toliko puno znači za Hrvatsku. Konačno neki primjer i uzor u koji mladi mogu vjerovati da je sreća moguća na domaći način.
U sedmoj i osmoj epizodi Lovro priznaje svoju seksualnost prijateljima. Reakcije nisu jedinstvene. Neki ga prihvataju bez zadrške, drugi su zbunjeni, pojedini reagiraju nesigurno i nasilno. Upravo ta mješavina pozitivnih i negativnih reakcija čine seriju uvjerljivom. Ona ne nudi idealiziranu sliku potpune podrške, ali ni katastrofičan scenario potpunog odbacivanja. Prikazuje realnost kvir života na Balkanu i u regionu, prostor između podrške i tišine. Osma epizoda donosi i coming out majci. Scena je smirena, bez pretjerane dramatike. Fokus je na razgovoru, na emotivnoj napetosti i na strahu od moguće reakcije. U društvima gdje porodica ima centralnu ulogu u oblikovanju identiteta, taj trenutak nadilazi fikciju.
Kao osoba koja još uvijek nije priznala svojoj porodici ko sam, ova scena mi je bila nevjerovatno emotivna. Gledati razgovor s majkom na ekranu bilo je istovremeno bolno i predivno. Strah od reakcije je stvaran, jer nikada ne znamo, hoće li doći razumijevanje ili tišina. Upravo zato mi je ova scena dala neku vrstu nade, da možda i u stvarnom životu postoji prostor za prihvatanje. A.
Važno je naglasiti i kontekst emitovanja. Sram je prikazan na nacionalnoj televiziji. To znači da kvir tinejdžerska priča nije ostala u uskim digitalnim krugovima, već je postala dio javnog prostora. Emitovati takav sadržaj na javnom servisu znači poslati poruku da ova iskustva pripadaju društvu, a ne margini.
Sram možda nije prva regionalna produkcija koja je prikazala istospolni poljubac. Ali je među prvima, koja je kroz tinejdžerski narativ prikazala cijeli proces od zbunjenosti i poricanja, preko prihvatanja, do suočavanja s reakcijama okoline.
Ne razumije čovjek zato što ne razumije, već zato što ne želi da spozna… Balkanska adaptacija Skam-a je tačno ono što je bilo potrebno, nešto što će iza sebe ostaviti snažan trag. Emocije likova prenose se na nas same, pronalazimo sebe, suosjećamo s njima, osjećamo da nismo sami. Sve to i mnogo više. E.
Gledati takvu priču na nacionalnoj televiziji znači dobiti potvrdu da kvir mladost postoji, da nije izuzetak i da nije samo tema rasprave. Za mnoge mlade, to znači vidjeti mogućnost života bez skrivanja.
