Italijanska MILF + Emir Kusturica + Opet rat u BiH = Na mliječnom putu

„Ne kontam ti ja ovo, mora da je umjetnost“, stara narodna u Bosnia and Herzegovina. Ali, puno kino, čovječe. Nakon četiri sedmice prikazivanja odem ja, popodnevni termin. Fino kupim kartu, nedjelja, kontam na miru da pogledam. Kad ja tamo, a ono međutim.

Kaže žena: “Momak, prvi red, sjedište broj 12.”

“Kako mislite prvi red, gospođo?”

“Rasprodano, eto tako. Samo prvi red ost’o”.

Iznerviram se ja pomalo, kao i Sergej u „Kenguru“ kada ode sa Marijom Karan u kino. Bar da sam bio sa Marijom Karan.

Prvi red jednostavno nije kul, nikad nije bio. Ni u školi, ni u kinu.

No, poslije trejlera Fast & Furios 128 ili kojeg već dijela krene film.

Prva scena – RAT U BiH! Kontam u sebi „dokle, jebote, da nam je svaki film povezan sa ratom“. Ali, hajde, polako. Uvuče Emir u priču, uvijek je to znao.

Da je Emir naš, nije. Koji god da smo to mi! Volimo mi prisvajati sve uspješne koji su valjali – da su naši. Tesla je sad svačiji, a kad je trebalo pogurat` i podržat`, nigdje nas. Danis Tanović je naš kad dobije “Oskara”. Džeko – kad krene da trese mreže u četrdesetak zemalja Evrope. A do tada ništa, ma i poslije toga ništa.

Dokaz da je Kusturica odavno svjetski i te kako se sada vidjelo. Jedan od najvećih režisera Evrope snima film u BiH, ali ne, niko to ne prenosi. Čak niko ni pojma nema. Hajde, kontam ove starije. Ali gledam prijatelje kako idu, gledam “Biser Bojane” jtžm! Pa, Emir bi to zatvorenih očiju režirao!

No, da se vratimo na film. Dakle, suton rata u Bosni. K’o i u svakom našem filmu. Dolazi neka Italijanka u neku vukojebinu u Bosni. Vjerovatno u Hercegovini – mnogo kamenja. Film je sniman u Trebinju, pa je tu negdje.

Znači, došla Monika, svi blenu u nju, pričaju priče o njenoj ljepoti, kako je zavela nekog generala, pa se sada krije tamo gdje je niko neće naći. A to je naša BiH. Jer, ko još dolazi ovdje? Dobra je ideja oko Monike zavodnice, ali malo se Emir zeznuo – Monika ima 52 godine. Bomba je ona, ali je u kategoriji MILF već neko vrijeme. Znate onu pjesmu “Bili čiku” . E, pa u ovom slučaju “Bi li Moniku”.

A Emir “glumi” nekog kao otuđenog fanatika, što priča sa životinjama i usred rata ima svoj orkestar. I on nakupio 6 banki, što bi naš narod rekao. I stavio sebe za lead actora. Ljubavna priča između jednog 62-godišnjaka i 52-godišnjakinje. Skupa 114 godina!

Vjerovatno je Emir kontao: “Dobro se drži ova Monika, zašto ja ne bih uletio”. I tako Kusta posta glavni glumac. I to nije loš. Fazon je što njihova priča nije nimalo naglašena, izgrađena. Samo bum – odjednom se vole. Nema korak po korak, nema nadgradnje, tenzije oko centralnog motiva, motiva ljubavi. Nema ono first base, second base, third base – što bi Ameri rekli. Rupa ogromna u scenariju, u fabuli filma.

No, Sloboda Mićalović je tu uletjela i izdominirala. Em mlada, em zgodna, em zna da glumi. Tako da je njena ljubav prema Emiru daleko snažnija kao sekundarna romansa od one prvobitne. I u sve se to umiješa Miki Manojlović – glumčina, bog! Ali, kratko, quickie. Opet neizgrađen jedan od vodećih likova. I, hajde, na kraju se napokon smuvaju Emir i Monika, kad ih krenu ganjat’ neki vojnici. I ganjaju ih. I GANJAJU. Pola filma. No, tu je Kusta demonstrirao svoj doktorat iz režije, pokazao nam ljepote Hercegovine i raskošni talenat da se igra sa kadrovima – od jedne sobe do cijelih krečnih polja i kamenjara juga. Uživanje gledat’. Nema dijaloga. Oni bježe, kupaju se, malo ovo-ono.

SPOILER ALERT!

Na kraju ih uhvatiše. I to na minskom polju. Poginu Monika. RIP. Ali, poginu za ljubav, za viši cilj. Osta Emir sam. I onda dolazimo do kritične tačke filma. A to je da se Emir zamonaši. I u tom monaštvu krene da kažnjava sebe.

Razmišljao sam o ovome mnogo. Emir i religija je osjetljiva tema. No, on veže ovdje bijeg u vjeru sa ljubavlju. Sa ljubavlju koja je poginula zbog mina, zbog rata. Zbog toga što je u BiH.

Skontam tada – nema ljubavi u BiH. Ima jedna zanimljiva scena kada Kusta govori svom jaranu da je kraj rata, da je potpisano primirje. A ovaj neka budaletina, karikatura, ali pametno kaže: “Nema kraja ratu ovdje nikad”.  

Ima nekoliko zanimljivih motiva u filmu – motiv starog sata koji čas radi, čas ne radi. Vjerovatno da je ovdje odavno vrijeme irelevantno, da je relativno. Potom ljudski dodir sa životinjama, gdje u jednoj sceni Emirov život spasava zmija. Izgleda da je bolje sa životinjama nego sa ljudima. Povratak prirodi i taj fazon. Znamo da se Kusta sada loži na prirodu.

Muzika igra značajnu ulogu u filmu, kao i životinje. Kusturica je “radio” muziku, naravno, ali onaj malo mlađi, Stribor. I uradio je to fantastično – modifikao  onaj džipsi folk sa prizvukom džeza i soula, tako da zvuči jedinstveno, ne krkanski kao “No smoking” orchestra.

Taj bijeg muzici i stvaranju u vrhuncu rata pokazuje Emirov stav, od kojeg nije odustao. Da je umjetnost jedini odgovor za ovu zemlju i ovaj narod. Ima scena i fantastike – kada Monika i Emir lete u nebo. Neko će reći da je to glupost. Ne, ne. To je naša realnost. Zar se ne osjećate nekad kao u sci-fi priči kada živite u BiH? Ovo kao da je mjesto gdje vrijeme nema značenje, gdje rat ne prestaje, a ljubav uvijek ispašta. Jebena bajka, samo ne sa happy endom. E, to vam je “Na mliječnom putu”.

Sjećam se kada sam kao klinac gledao intervju gdje ga “talentovana” novinarka šablonski pita: “Je li umjetnost slika život?”

A Kusta u svom stilu: “Mlada djevojko, život slika umjetnost.”

nikola.lero

nikola.lero

Volimo pročitati vaše mišljenje...