ISPOVIJEST: Vršnjačko nasilje – Učinilo me jačom, ali boljelo je!

Sa šest godina sam prvi put okusila zlostavljanje na svojoj koži. Desilo se pred mojim tadašnjim razredom – vikali su na mene i rukama me odgurali u ćošak. Bez posebnog razloga. Ustvari, rekla bih da je razlog bio taj što je ostaloj djeci to jednostavno bilo zabavno i zanimljivo. Da, osjećala sam da im to pričinjava sreću! Plakala sam, dok se njihov podsmijeh prostirao po cijeloj učionici i ulazio u svaku moju poru. Suze veličine graška padale su na moju majicu ostavljajući velike mokre tragove.

Od tog dana, nerijetko sam svojim školskim drugarima predstavljala igračku čijim osjećajima mogu da se igraju u cilju vlastitog zadovoljstva. Nisam se odupirala tome, nisam znala kako. Prolazili su dani, mjeseci i godine u ubjeđenju da je tuđa sreća važnija od moje sopstvene. Odlučila sam se na prelazak preko te boli kako bi moji drugari bili sretni.

Zašto su djeca ponekad tako zla?

Svakodnevno vidim naslove kao što su: Istukli je pa joj odsjekli kosu, Dječaka silovali, Zaključali je u školski WC i istukli. I sjetim se svega.

Čini se da i kamen postane mekan na samu pomisao koliko djeca, zapravo, mogu biti zla. Postavljam sebi pitanje, čiji je odgovor nejasan, kompleksan i težak, a ono glasi: Šta natjera jedno biće da bude tako zlo prema drugoj djeci? Bez suzdržanosti, s ogromnom količinom hrabrosti i svjesnosti, moj odgovor je jednostavan – roditelji.

Epizode u kojima sam proživljavala napade od strane svojih drugara imale su dugačke pauze. No, nastavljale bi se normalnim tokom a ja bih ih preživljavala prihvatajući situaciju i odrastajući enormnom brzinom stavljena u kolotečinu iz koje sam kasno željela izaći. Obraćala sam se učiteljici i jasno davala drugarima do znanja da to što rade nije uredu, ali svaki put bi se priča završila s tim da smo mi samo djeca te da ne trebamo praviti skandal od „malene svađe“. Ne mogu opisati riječima količinu bijesa koju osjećam trenutno, prisjećajući se svih trenutaka kada mi je učiteljica rekla da smo mi samo djeca, da će jedan zagrljaj sve riješiti, i da nema svrhe raspravljati o problemima koje djeca prave drugoj djeci.

Nasilje je…

Nasilje nije samo udarac koji sam ja dobila mnogo puta od svojih vršnjaka.

Nasilje nije ogrebotina čiji ožiljak i dan danas nosim na ruci zbog bijesa svog školskog drugara.

Nasilje nije zaključavanje mene u školski WC dok svakim atomom koji gradi moje tijelo vrištim dozivajući pomoć.

Nasilje nije samo ono što ostavi trag na tijelu i ono za šta se zna.

Nasilje predstavlja svaki put kada mi je učiteljica rekla da smo mala djeca koja ne stvaraju nasilje.

Nasilje je svaki put kada sam morala da prihvatim zagrljaj od drugara koji me je prethodno istukao.

Nasilje je svaki put kada mi je pedagogica rekla da trebam da to ignorišem, jer će me tako pustiti na miru.

Nasilje je bilo svaki put kada mi je rečeno da ne trebam praviti problem zbog „malenih nesuglasica“ između mene i drugara.

Sjebano dijete sjebaje svijet

Svakome sam ponaosob u očima vidjela iskru sreće, kada bi mi učinili ili rekli nešto ružno. Mislim da se nikada nije obraćalo dovoljno pažnje na vršnjačko nasilje. Ali tada, kad sam ga ja proživljavala, gotovo nikakva pažnja tome nije davana. Danas se organizuju live prijenosi tuča, svađa, silovanja, i to sve u cilju zarade. Nasilju se daje pažnja, ali ne vrsta pažnje koja bi trebala.

Ono što je danas zastupljeno jeste psihičko nasilje, koje je možda čak i gore, iako su na istom nivou stravičnosti. Pitamo se svi, kolektivno, zašto seanse sa psiholozima i psihijatrima tako skupo koštaju. Ono u što sam 100 % sigurna jeste da roditelji imaju najveću moć kada je u pitanju nasilje.

Mogu da svoju djecu učine nasilnom, ali mogu i da ih otklone i spase od okova koje nasilje donosi sa sobom. Neka djeca su nasilnici iz potrebe za premoći, dok su neka nasilnici jer su hiperaktivna, neka žele iskazati svoju bol i traume na drugima, a u većini slučajeva, neka djeca su i sama žrtve nasilja. Niko sretan i zadovoljan ne čini drugom biću nešto nažao. Nasilje kod kuće koje djeca proživljavaju se samo replicira u školi.

Trebamo početi učiti djecu da se uče na drugačije načine. Nikako tuđim emocijama. Nasilje nije i ne može biti zabavno. Nema spol, rod, ciljnu skupinu, godište koje pogađa ili profesiju. Nasilje se ne dešava samo u stranim zemljama. Nasilje je tu, prisutno, blisko nama, vrlo često ga i ne prepoznajemo dok mu gledamo pravo u oči. Ako vidite nasilje, reagujte. Ako je vaše dijete potišteno, pričajte s njim. Saznajte zašto. Ako radite s djecom, ne smatrajte nasilje bezazlenim svađama. Sjebano dijete sjebaje svijet.

Dugo mi je trebalo vremena da shvatim zašto to rade, zašto baš ja…

Ja sam oprostila i izvukla pouku – od svakog vriska, ružne riječi, udarca, ogrebotine. Svaku suzu i bol koju sam ikada osjetila, osjetila bih ponovo da mogu birati. Učinilo me jačom i naučilo me suočiti se s izazovom, biti prestrašena do kosti i opet se izvući i biti bolja. Ali dok sam to sve prolazila nije bilo lako. Osjećala sam se samom, izolovanom. Dugo mi je trebalo vremena da shvatim zašto to rade i danas kao odrasloj osobi mi možda i jeste jasno, ali kao djetetu nije. Nisam nikada vidjela potrebu za osvetom, jer sam znala svoj put, ali i životni put svojih nasilnika.

Danas su ništavila, jer nas život stisne i vrati duplo gore za svaki put kada smo se igrali igre moći i vladanja, kada nismo smjeli. Svojih iskustava punih modrica, vrisaka, ružnih nadimaka i boli ću se sjećati zauvijek, ponosno, kao znak onoga kroz šta sam prošla, i kao znak onoga kroz šta ni jedno drugo dijete ne bi trebalo.

 

 

Comments are closed here.