Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama

Ko je Imran Maglajlić?

Teško pitanje. Možda čovjek koji stalno odrasta. Znam da je diplomirani kulturolog, novinar, reporter, zaljubljenik u književnost i pisac u pokušaju, koji motive za svoju književnost traži u kafanskim debatama, lokalnim sveznalicama i sjećanjima. Naravno, sin, brat i nadam se drugar. Odnedavno i urednik Karika.

Čime si se do sada bavio?

Najviše novinarstvom i pisanjem. Počeo sam u omladinskim medijima i redakcijama, u kojima se i danas najbolje osjećam, jer je u njima ostalo još malo vedrine, poleta i entuzijazma koji nedostaju sumornoj i sivoj balkanskoj medijskoj sceni.

Dok sam studirao znao sam napisati poneku muzičku, pozorišnu ili filmsku kritiku, intervjuisati markantna umjetnička imena, ali i mlade umjetnike čije vrijeme tek dolazi. Bio sam član redakcije Omladinskog programa BHR1. Radio je medij koji mi nedostaje. Zadržao je neku pristojnu i pomalo romantičnu notu u ovom brzom vremenu, ima nešto što ni točkovi današnjice ne mogu zgaziti.

Bilo je izleta u različite vode, nekoliko odsviranih tonova na bas gitari u zeničkim bendovima, pa i nekih, sada kad gledam, nevješto napisanih stihova.

Zašto si se prijavio na ovu poziciju?

Kao što sam rekao, omladinske medijske platforme su još uvijek prostor u kojem se najbolje osjećam, prostor koji mi pruža slobodu, prostor koji pruža kritičku misao. Tu sam počeo i  urednička pozicija je moj logičan slijed angažmana. Mislim da manjka kritike i objektivnosti u medijima; možda zvuči utopijski, ali stvarno mislim da kod mladih treba buditi osjećaj za kritiku, kako bi jednoga dana mogli participirati i kreirati bolji medijski prostor.

Nisu uvijek mladima vrata otvorena u medijima i starije kolege ih ne uvode u ovaj svijet na pravi način; na samom početku ih odbijaju od ovog posla, arogancijom i mistifikacijom posla. Mislim da se ta paradigma mora mijenjati. Imao sam želju da uvodim mlade ljude u svijet novinarstva i učim ih vrijednostima, principima, i, što je možda i najbitnije, osnovnim zanatskim postulatima, kojih svakako manjka danas. Nekim stvarima nije mjesto ni na ulici, a kamoli u medijima.

Kako do sada vidiš Omladinski magazin Karike?

Jedan od rijetkih magazina gdje mladi mogu da neovisno djeluju, bez direktiva i političkih uticaja. Mjesto koje im pruža slobodu da propituju značajne društvene teme, moguće je čuti i glas marginalizovanih, manjina i svih ljudi kojima mainstream mediji baš i ne daju prostor. Jedan od prostora koji još uvijek nije kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama. Dopisnici/e koriste taj prostor na pravi način – mnogima je prva novinarska stanica koja ih uvodi u taj svijet, a nekima, vjerujem, i odskočna daska za neki ozbiljniji rad. Karike imaju svoj put – drago mi je što ću biti dio te priče, dio puta.

Na čemu će biti fokus Tvog uredničkog rada?

Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.

Koju poruku imaš za našu publiku?

Nisam čovjek od poruka. Vjerujem da ću s dopisnicima/ama opravdati povjerenje publike. Mogu samo obećati puno dobrih priča i tema.

Omiljena knjiga?

Knjige su moja najveća ljubav. Mislim da nikada neću pročitati dovoljno kako bih mogao reći: „Ovo mi je najdraža knjiga.“ Previše je dobrih knjiga. Izdvojiću dvije koje su mi u zadnje vrijeme došle pod ruku i ostavile na mene jak utisak. Prva je „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, a druga je „Smrtni ishod atletskih povreda“ Milice Vučković. Knjiga kojoj se volim vratiti je „Sloboda“ Džonatana Frenzena. Ima tu i dobre poezije, sviđa mi se poezija Ognjenke Lakičević. Ali bilo bi dobro da stanem, jer nizu neće biti kraja.

Omiljeni film?

Slično kao i s knjigama. Nemam omiljeni film, ali volim se vratiti Kjubriku. Svijet dokumentarnog filma mi je jako zanimljiv i izazovan.

Kako provodiš slobodno vrijeme?

Svaki slobodan trenutak iskoristim za čitanje. Uživam i u kuhanju, dok u pozadini ide neki dobar podkast ili muzički album, nešto novo ili staro, zavisi od raspoloženja.

Zašto mediji i novinarstvo?

Ne znam. Slučajno sam ušao u taj svijet još kao student. Nisam se planirao dugo zadržati u medijima, bio sam tu da što kvalitetnije iskoristim slobodno vrijeme, ali sam ostao. To mi govori da sam se pronašao u svijetu medija.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Bratstvo po mrlji