Wes Anderson, ime koje je moguće pronaći na svakoj listi najboljih američkih redatelja današnjice, već kroz svoj prvijenac „Bottle Rocket“ iskazivao je tendencije ka pripovijedanju obiteljskih priča u maniru književnosti, referirajući na mnogobrojne filmske uzore. U kreaciji protagonista za ovaj rad možemo vidjeti Ono koje će se vremenom razviti u jedinstveni izričaj ovog redatelja, Digman i Anthony naizgled su odrasli ljudi, koji se pripremaju za pljačku, ali njihova fascinacija serijalom „Starsky i Hutch“, igranje Pinballa, odabir vlastitog doma za pljačkanje, ručno nacrtane mete daju nama gledateljima do znanja da su ovi likovi duhom sedmogodišnjaci….
Kroz naredne radove redatelja imali smo priliku vidjeti kako preuzima atmosferu Salingerovog New Yorka filmom “The Royal Tenanbaums”, motive djela “Moby Dick“ i „20.000 milja pod morem“ filmom “Life Aquatic with Steve Zisou” te radi adaptaciju knjige “Fantastic Mr. Fox” Roald Dahla u stop motion animirani film. Stoga ne bi trebalo ni najmanje biti iznenađujuće to što Anderson za svoj najnoviji rad, “The Grand Budapest Hotel”, inspiraciju crpi iz književnih djela autora Stefana Zweiga.
„The Grand Budapest Hotel“ je film koji od prvog kadra ugošćava gledatelje, prvo u svijet istoimene knjige koja se nalazi u rukama mlade djevojke. Ulaskom u knjigu postajemo gosti književnika koji opet pripovijedanja o mladosti kada je imao priliku da odsjedne u imenovanom hotelu. Tu dolazi i do finalnog gostovanja, gdje mladi književnik postaje gost samog šefa hotela. Udubljujući se u svaku novu razinu priče, prolazimo kroz historijat imaginarne zemlje Zubrovka, pri čemu i likovi zavisno od perioda posjeduju različite poglede na svijet i drugačiju svijest o svijetu oko sebe.
Redatelj Anderson ovu slojevitost postiže putem dva medija od kojih bi prvi svakako bila detaljno razrađena priča, koja ne žuri da što prije bude servirana, poput fast fooda, nego uzima vremena, blago se kuha do momenta kada je zaista spremna biti servirana kao skupocjena večera vrhunskog kuhara. Tako filmska dešavanja iz 1985 moguće je povezati sa stvarnim dešavanjima u periodu nakon 1989, odnosno nakon pada „Željezne Zavjese“, dešavanja fiktivne 1968 godine pokušavaju uputiti gledatelje na doba Sovjetske invazije Čehoslovačke, dok centralna pozornica filma 1932 godina pokazuje imaginarne ZZ trupe koje više nego očito su rađene prema uzoru na SS (Schutzstaffel) paravojnu organizaciju Adolfa Hitlera.
Drugi medij kojim je postignuta slojevitost bila bi sama kamera, odnosno više njih, koje snimajući u formatima prikladnim vremenu dešavanja radnje, čine priču autentičnom. – A.R. 1.85.1, Američki widescreen korišten za kino projekcije, prezentira radnju u filmskoj sadašnjosti, 1985 godini. – A.R. 2:35:1, Widescreen koji je korišten u 50-im i 60-im, prezentira radnju u filmskoj 1965 godini, Anderson ga je koristio u najpoznatijim radovima (Rushmore, The Life Aquatic, The Darjeeling Limited) – A.R. 1.37:1 Academy ratio, standard formiran od strane filmskih studija 1932 godine, korišten za filmsku 1932 godinu.
Navedeni slojevi imaginarnog su ništa drugo no Wes Andersonova kompleksna igra preplitanja Zweigovih djela „Beware of Pity“ i „The Post Office Girl“. Na kraju Stefan Zweig utjelovljen je u liku „Književnika“ dok dio njegovog svelutajućeg duha moguće je primijetiti i u protagonisti gospodinu Gustavu. Anderson naravno ne bi bio veliko ime svijeta filma da nije njegovog jedinstvenog odabira palete boja u filmovima. Ovog puta filmom prevladavaju grimizna koju nosi madam D. iskazujući svoju starost, ljubičasta na radnim odjelima uposlenika hotela koja govori o zrelost i roza, dodijeljena nedužnoj blagoj Agathi.
Dok priča o dječaku s jabukom stari, dolazi i do pitanja hoće li se održati? Da li djelo inspirirano vrhunskom književnošću, koje radi omaž na filmove Stanley Kubricka, Peter R. Hunta ima dovoljno originalnosti da ostane upamćeno ili je ipak u pitanju blijeda kopija koja samo na trenutak budi sjećanja na velikane.
