Sve je spremno. Torba, a u njoj novčanik, telefon i parfem. To je sve što mi je potrebno. Autobus kreće u 23 sata. Biće oko 5 sati u Beogradu. Opet, po ko zna koji put, slagala sam roditeljima da samo idem na žurku i da ću spavati kod drugarice. Imam jedan dan da odem i da se vratim. Sve to radim kako bih vidjela nju, svoju ljubav. Dakle, 300 km u jednom smjeru, 600 km s povratkom, za jedan dan. Ja sam luda. I zaljubljena.
Ulazim u bus, tenzija polako počinje, svaki put je isto, čekam da pređem granicu jer uvijek imam neopravdane razloge za strah da će se nešto desiti i da će me vratiti s granice. Proklete granice. Svi su već uveliko spustili glave na sjedišta i zaspali mirnim snom. Ja ne mogu da spavam, uzbuđena sam. Nedostajala mi je mnogo, prošlo je dosta vremena od trenutka kada smo se posljednji put vidjele. Imam još uvijek prenos podataka pa mogu da joj pišem. Nakon prelaska granice više neću imati pristup internetu. Proklete granice. Pišem joj o svom strahu, ona me tješi i govori mi da se opustim. Mislim se, djevojko, nisi ti ta tinejdžerka sa svojih 16 godina koja je slagala roditelje, otišla 300 km od kuće da bi vidjela svoju djevojku. Sasvim dovoljno razloga da bi to bilo veoma ružno iskustvo za mene, ako bih bila uhvaćena. Sve ovo činim zbog tebe. Obećala sam ti da nam kilometri neće naškoditi. Pokušavam da se smirim, uskoro ćemo biti na granici. Sva ova muka proći će čim te ugledam, moja Sapfo. Stigli smo na granicu, gužva je.
,,Javiću ti se kada pređem, ako pređem“, posljednja je poruka koju sam ti uputila.
Izašla sam. Stojim s pasošom u ruci, a hladni zrak me golica po vratu. Zamislila sam se, glas policajca trgnuo me iz te zamišljenosti.
,,Djevojko, mogu li da pogledam Vaša dokumenta?“ upita on.
,,Da, da, naravno“, uplašeno otvorih pasoš na stranu s fotografijom.
Klimnuo je u znak odobravanja.
Vratila sam se u bus. Nakon 15 minuta ponovo smo se našli na nekoj granici. Zapravo, ova granica je bila državna, tj. ulazak u Srbiju. Potpuno sam zaboravila na nju. Knedla mi je ponovo bila u grlu kada sam izlazila i pokazivala pasoš. Proklete granice. Sve je prošlo u najboljem redu. Još dva sata do Beograda. Za dva sata biću u njenom zagrljaju, biće zora i sve će da miriše na njenu kožu boje vanilije. Pogledala sam se u retrovizor, imam velike podočnjake, sedam sati putovanja, a ja nisam mogla ni oka da sklopim; nema veze, mlada sam, izdržaću. Konačno smo stigli. Sada još samo trebam da je sačekam na tramvajskoj stanici. Idući prema stanici prošla sam pored plakata. Na njemu je pisalo: SPEKTAKULARNI KONCERT KOJI POMJERA GRANICE.
Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.
Usne mi brzo kreću k njenim, ali ne, stavila mi je ruku na usta, odmaknula se: ,,Znaš da smo u javnosti, nemoj da prelaziš granice“, prošaputala je.
Znam, proklete granice.
Željana Maglov