Ena Sendijarević: Izbjeglička kriza je politizirala moj film

Ena Sendijarević mlada je bosanskohercegovačka režiserka, čije je trenutno prebivalište u Amsterdamu i Berlinu. S porodicom se preselila davne 1991., za vrijeme rata u BiH. Njeni filmovi su razigrani i lični, a rad je uglavnom fokusiran na teme kao što su identitet i migracija.

Režirala je nekoliko uspješnih kratkih filmova, uključujući filmove ‘Travellers into the Night’ (Putnici u noći) iz 2013. i ‘Fernweh’ (Nemir) iz 2014.  Njen posljednji kratki film ‘Import’ (Uvoz) je premijerno prikazan u programu ‘Quinzaine des Réalisateurs’ Filmskog festivala u Cannesu 2016. godine nakon čega je prikazan i na drugim festivalima širom svijeta.

Enino zanimanje za filmove počelo je za vrijeme studija medija i kulture. „Ovdje sam naučila kako pripovijedanje i osobito kinematografija mogu biti snažan alat za uticanje na način na koji opažamo svijet oko nas. Svjesna opasnih učinaka koje mediji mogu imati, odlučila sam koristiti kino kao pozitivnu snagu u svijetu.“ Studirala je film na Univerzitetu u Amsterdamu i Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a potom je 2014. diplomirala scenarij i režiju na nizozemskoj filmskoj akademiji.

Kroz kinematografiju, Ena je shvatila da se može povezati sa svijetom koji je okružuje i koji bi, prema njenim riječima, mogao biti istinskiji i duhovniji od komunikacije svakodnevnog života.

‘Import’ vs. Politika

Film ‘Import’ za Enu predstavlja jednu vrstu prekretnice. Kako kaže, nakon što je premijerno prikazan na Canneskom festivalu 2016. godine, bio je to prijelomni trenutak za nju. „Prije toga sam htjela praviti alegorijske, bajkovite filmove, jer sam izbjegavala izravnu zastupljenost nekog društvenog pitanja. Ali onda je izbjeglička kriza započela 2015. i to je politiziralo moj rad.“ 

U tom trenutku, suočila se s tolikom mržnjom i strahom u nizozemskom društvu; vidjela je kako gori Centar za tražitelje azila i to ju je vratilo u vrijeme kad je i ona bila stanovnik tog centra. „Osjećala sam da trebam iskoristiti neka od svojih autobiografskih i osobnih iskustava kako bih ‘prosvijetlila’ način na koji smo razgovarali o migraciji, rasizmu i integraciji.“

Tako je počeo Enin rad na filmu ‘Import’, koji je 2017. godine bio zvanični nizozemski kandidat za nagradu Oscar Američke filmske akademije.

‘Take Me Somewhere Nice’

Svoj prvi dugometražni film ‘Take Me Somewhere Nice’, Ena je završila početkom 2019. godine, a sada je usred pisanja svog drugog dugometražnog filma ‘Flores’ o nizozemskoj kolonijalnoj povijesti.

„Volim kratku filmsku formu kao i dugu, ali postoji velika razlika između njih. Uvijek ih uspoređujem kao što bi se uspoređivala poezija s književnošću – veliki pjesnik ne mora nužno biti veliki romanopisac i obrnuto.“

Nakon što je završila svoj prvi debitantski igrani film ‘Take Me Somewhere Nice’, epilog se nastavlja putem svjetske premijere na IFFR-u (International Film Festival Rotterdam).

Tema filma je pomalo apsurdna. Radnja se vrti oko tri mlada lika – nizozemske privilegovane djevojke, njezinog bosanskog rođaka i njegovog najboljeg prijatelja – koji odlaze na putovanje kroz BiH. Sva tri lika su anti-heroji, a film istražuje napetosti zapadne i istočne Europe.

Kritike, pohvale i nagrade nisu izostale.

„Ljudi su film nazvali razigranim i kontroverznim, a oba opisa su me i više nego zadovoljila. Razigran, jer mislim da bi nas umjetnost trebala ponovno povezati sa sopstvenom razigranošću. Smatram da je to osnovna ljudska potreba – potreba za igrom.“ Ena navodi kako to možda nije nužno, ali smatra da bi redatelj trebao riskirati kada snima film. „Kada se izraze stvari koje prije nisu bile izražene, uvijek postoji rizik da ih se odbaci. To čini film kontroverznim.“

Tijekom snimanja filma osjećala je kao da se poigrava s medijima, ali se u isto vrijeme i bojala da će je pogrešno shvatiti. „Zbog toga mislim da je publika izabrala prave riječi kako bi opisala film. To me čini vrlo sretnom.“

Inspiracija je opipljiva

Ena Sendijarević

Ena Sendijarević

Svaka akcija proizvod je neke reakcije, pa je Ena po svojim filmskim stazama posijala svijet koji je okružuje.

„Inspirišu me ljudi, politika i nepravda koje vidim u svijetu. Tada osjećam snažan nagon da izrazim svoje osjećaje o određenoj temi koja se tretira na način s kojim se ne slažem.

Neki ljudi koriste ‘brze medije’ da bi to učinili, mogu se izraziti u tweetu ili Facebook poruci – za mene je to teško i nezadovoljavajuće.

Na neki način, odbacujem polarizirajuću prirodu neposrednosti društvenih medija. U kinematografiji dobivam priliku da kroz godine sažvačem određenu temu, što otvara prostor za složenost situacije.“

Kada zna koji predmet ili temu želi obraditi, drugi oblici umjetnosti postaju joj vrlo važni.

Nadahnjuju je slikarstvo, književnost, kazalište. “Knjiga L’Amant Marguerite Duras je odigrala ulogu u stvaranju filmskog jezika za ‘Take Me Somewhere Nice’.“

Planovi mogu biti drugačiji

U Sarajevu će ove godine biti prikazan film ‘Take Me Somewhere Nice’, a do tada je Ena najavila svoj sljedeći film, koji će nas vratiti u 1900. godinu.

O čemu se zapravo radi – prema Eninim riječima, znam samo da će ovo biti definitivno nešto drugačije od njenog posljednjeg filma.

„Međutim, u mom radu uvijek će biti puno sličnosti, jer je uvijek osobno i ne mogu mijenjati suštinu onoga što jesam, čak i ako želim.“

 

sanja.stevanovic

sanja.stevanovic

Čovjek. Uvijek. Supruga. Ruku pod ruku s jednim čovjekom. Sanjar. Kada je realnost previše realna. Umjetnik. U nadi da ću nacrtati ljepši svijet. Pisac. U trenutku kad se zagrnem drugačijim mislima.

Comments are closed here.