Je li nasilje nasilje ako nema udaraca? Mora li nasilje uvijek biti fizičko? Kako uopće prepoznati da je nešto učinjeno ako ne postoje vizuelni tragovi?
Nasilje prema nekome ne mora uvijek biti fizičko. Često više štete nanosi ono, naizgled bez tragova, emocionalno nasilje. Ako se događa fizičko nasilje, uglavnom u tom odnosu postoji i emocionalno, ali ako se događa emocionalno nasilje, uglavnom nema fizičkog. Upravo zato je emocionalno, psihičko, nasilje teško prepoznati kada se događa odvojeno od fizičkog. Samim tim, često nismo svjesni da neke stvari koje se svakodnevno događaju u našim prijateljskim, romantičnim i porodičnim vezama sadrže nasilje. Kako ga prepoznati, pročitajte u nastavku.
Šta je emocionalno nasilje?
Emocionalno nasilje je čin manipulacije jedne (ili više) osoba nad drugom (ili više) osoba, s ciljem kontroliranja njihovog ponašanja za ostvarivanje nekih svojih interesa. Ono uključuje različite oblike verbalnog konflikta i zastrašivanja, kao i bilo koji oblik umanjivanja osjećaja identiteta, dostojanstva i samopoštovanja druge osobe.
Uglavnom je prva pomisao da se to događa samo u obitelji i u romantičnim vezama. No, često zanemarujemo činjenicu da i ljudi kojima se okružujemo kao prijateljima često mogu imati jednako negativan utjecaj na nas.
Neki od najčešćih načina na koje se ispoljava emocionalno nasilje:
Šala i ismijavanje
Kažu da je tanka linija između ljubavi i mržnje, ali još je tanja linija kada se neko smije s tobom i kada te neko ismijava. Jesi li se nekada našao_la u situaciji gdje sjediš s društvom i neko od vaših prijatelja počne zbijati šale na račun tvoje loše vožnje ili kako ne znaš s novcem, kako si neorganizirani i sl. Kada upozoriš tu osobu da prelazi liniju u unutar koje ti je ugodno, onda nemaš smisao za humor jer je to bila samo šala.
„Ma ja, nemaš za pivu, a imaš za novu haljinu. Pa ja… tako to nama.“ Ako se počneš pravdati: „Ali, znaš da sam čuvala novac za to, znaš da sam morala na rodičino vjenčanje…“, uz to naravno slijedi ono „Ma znam, šalim se. Joj tebe, čovjek se ni našaliti ne može.“ Koliko god se činilo bezazleno, na duže staze iz takvih izjava proizlazi lanac drugih ponašanja koja uzrokuju da počnemo sumnjati u sebe do te mjere da počnemo gubiti vlastiti identitet.
Svaka šala postaje ismijavanje kada jednog osobi više nije ugodno.
Ohrabrenje i obeshrabrenje
Sretneš se s prijateljima, pucaš od sreće jer si dobio_la razgovor za posao, mogućnost da negdje volontiraš ili je konačno dogovoren izlazak sa simpatijom. Dvoje od troje prijatelja će se obradovati, a onaj treći će se kiselo nasmijati i početi nabrajati šta sve može poći po zlu. Počet će te pripremati na to kako treba da se ponašaš jer ti želi dobro, želi te posavjetovati, uputiti, jer je svijet užasno mjesto u kojem se dešavaju uglavnom samo loše stvari, a ti tako fino i naivno stvorenje ne možeš proći dobro. I tako dobiješ hrpu savjeta, nesigurnosti i sumnji, koji nisu traženi, jer si samo želio_eljela podijeliti radosnu vijest sa svojim prijateljima.
U nekom trenutku prestaneš govoriti o novostima, i na svako „Šta ima novo?“ odlučiš se za „Ništa vala, sve isto.“
Nekada se dešava i da će te prijatelji dobronamjerno omalovažavati, sve kako bi potakli tvoju motivaciju da se više boriš za sebe i da radiš. Tada umanjuju tvoje uspjehe i ističu koliko će ti još trebati truda i rada da postigneš željeni cilj od kojega si toliko daleko. A jesi li zapravo?
Pravi prijatelji će s tobom dijeliti i sitne i one velike radosti, i tuge. Bit će tu za tebe da zajedno proslavite što si napravio_la onaj telefonski poziv koji je dugo odgađan, i da te podsjeti koliko si napredovao_la, ma koliko taj korak bio mali.
Krivica i strah od grešaka
U trenutku kada počneš paziti na svoje ponašanje, riječi i govor tijela kako se neko ne bi uvrijedio_la ili kako se ne bi izazvao konflikt, budi siguran_na da se nalaziš u pogrešnom društvu i bježi što brže možeš. Radilo se o partnerima ili prijateljima koji vam žele samo dobro, kada neko počne reagirati na svaki djelić tvog ponašanja, ma koliko dobar ili loš bio, to je znak za alarm. U takvim situacijama nećeš biti siguran_na ni šta je tačno tu osobu iznerviralo i potaklo da te kritizira niti kako da to ispravite, jer vaš svaki idući postupak situaciju nekako pogoršava.
U slučaju partnera, često se događa prebacivanje krivice njegovog ili njenog ponašanja na tebe. Ti si taj_ta što potiče prevaru jer praviš ljubomorne scene, ako se napije i to je tvoja krivica jer si to izazvao_la svojim ponašanjem. Među najozbiljnijim primjerima ovakvog ponašanja su izjave poput „Ja bih umro_la bez tebe,“ „Ti si moj život,“ „Ja sam niko bez tebe“ i slične. Takve izjave nekada možda zvuče lijepo, ali osobi kojoj su upućene stvaraju pritisak da stalno mora biti tu, paziti na njega_nju i nikako ne napustiti tu osobu, jer će mu_joj se desiti nešto užasno.
Svako odgovara za svoje ponašanje. Niko nikoga ne može natjerati da učini nešto što ne želi.
Briga i kontrola
Ovaj aspekt je najizraženiji u romantičnim vezama. Vjerovatno ti se nekad desilo da prijateljica momku slika kafu na stolu ili se slika s tobom, uvijek iz ugla gdje se može vidjeti da je samo vas dvoje, kako bi to poslala momku da on ne bi brinuo je li ona na sigurnom. Nakon toga mu se morala javiti na telefon još nekoliko puta. Ti na kraju kafu piješ sam_a, a njena se ohladila ili ju je popila s nogu kad je išla da se nađe s njim jer je došao po nju da se ne mora sama vraćati kući. Tu su uključeni i dijeljenje svim mogućih šifri za sve moguće internet profile koje jedno od njih ima, jer uvijek je samo jedna osoba „u opasnosti“ (ova druga se zna brinuti za sebe pa ju ne treba provjeravati). U nekim slučajevima postoje i oni zajednički profili na društvenim mrežama, kako nikome ništa ne bi promaklo.
Zabrinuti možemo biti i za mačku lutalicu na ulici, ali kada se zabrinutost počne miješati s kontrolom nečijeg kretanja i ponašanja to ograničava slobodu te osobe, njegovu_njenu individualnost i kasnije može dovesti do još emotivno (i tjelesno) nasilnijih ponašanja.
Nedostatak empatije i manipulacija
Kada pričaš o životnim, poslovnim ili bilo kakvim drugim situacijama koje su na tebe utjecale na neki načini, sve reakcije ostanu na klimanju glavom, uvjeravanju da griješiš pri procjeni situacije i da je to sigurno drugačije nego što misliš – nakon čega uslijedi prebacivanje teme na nešto što njih zanima.
Zanemarivanje i umanjivanje nečijih osjećaja, vodi ka ponovnom propitivanju te osobe o vlastitim uvjerenjima, mišljenjima i osjećanjima. Ono što je u počeku djelovalo opravdano se zamagljuje i stvara se jedan krug nesigurnosti u vlastitu racionalnu procjenu.
Kada nasilnik_ca uvidi da si svjestan njegovog ili njenog ponašanja, iskupljenja su nalik filmskim gestama od plišanih medvjedića, do cvijeća i skupocjenijih poklona. Tako se skreće pažnja s problema i to se zaboravlja do idućeg sukoba. Vrijeme malo zaliječi rane, dođe do novog sukoba i onda hajmo ponovo: mede, cvijeće, pokloni… Takvom se „kupovinom“ oprosta i „ljubavi“ samo produžava agonija i drugi zarobljava osjećajem dužnosti.
Ljudi koji vas vole neće vas omalovažavati nego podržavati. Njihovi savjeti neće biti kritiziranje i omalovažavanje nego diskusija o najboljim načinima da se neka situacija razriješi, ili će vas naprosto saslušati. Nekada i slušanje znači više od 101 „dobrog“ savjeta. Ljudi koji vas vole neće iskorištavati vaše slabosti i nesigurnosti da bi vas kontrolirali ili manipulirali, već će vam pomoći da ih prevaziđete. Ljudima koji vas vole i poznaju nećete morati objašnjavati svoje postupke, ponašanje, boju i ton glasa koji upotrijebite u nekom razgovoru.
Nasilje ne bira rod, spol, vrstu odnosa ni vrstu bliskosti. Nasilnik može biti svako, a ne mora biti niko u tvom okruženju.
Najlakši i najočitiji znak da neki odnos treba prekinuti je osjećaj ugode ili neugode koji imaš pored neke osobe. Sve dok ti je pored nekoga istinski lijepo, dok uživaš i dok se ne osjećaš na bilo koji način ugroženo, taj odnos je ok. Ako se u bilo kojem trenutku, na bilo koji način počneš osjećati ugroženo, nemoj ignorirati taj unutarnji glas nego ga slijedi, prati svoju intuiciju i nađi način da se zaštitiš.
