Emigrantski sevdah: Moje iskustvo studiranja vani

Prvi je dan mog studija u Mariboru, posjećujem svog mentora, profesora Bojana Borstnera kako bismo dogovorili predmete koje ću slušati kao student s razmjene i koje su moje obaveze kao studenta ovdje. Ulazim u kabinet, pričam na engleskom jeziku a profesor se smiješi (vidio nasmijanog profesora, apsolutni šok). Kaže da mogu slobodno pričati na svom jeziku. Potom pokušava da mi izađe ususret i priča na meni razumljivom jeziku (koji mu na trenutke ide, na trenutke ne), pita me za šta se zanimam i šta mi je obavezno da slušam, kako bi što lakše napravili spisak predmeta koje ću polagati ovdje. Nakon što sam mu se ukratko predstavio i iskazao neke svoje interese, profesor Borstner printa kompletnu listu predmeta te nudi mi neke dodatne predmete, koji su u skladu s mojim afinitetima. U momentu u kojem ja kažem da me zanima šta se sve ima slušati, čovjek s apsolutnim strpljenjem kreće da mi objašnjava šta se radi na kojem predmetu.

U jednom trenutku ustajemo i odlazimo do profesora Janeza Breganta da provjerimo šta on planira ove godine predavati iz Suvremene filozofije (drugi šok, ovdje profesori ne predaju svake godine istu građu). Nije potrebno ni da spominjem da i on insistira da govorim na svom jeziku, a da engleski sačuvam za ispita jer po zakonu moram polagati na matičnom jeziku države ili engleskom. Profesor Bregant planira raditi suvremenu filozofiju putem filma, to je njemu u trenutku zanimljivo, a misli da bi se i studentima svidjelo raditi seminare iz toga. U narednim danima doživljavam sličnu stvar i od drugih profesora, sa studentima biraju šta će predavati te godine. Recimo, ako veliki broj studenata jedne godine studira književnost, onda je Platonova Retorika ono što će se detaljno analizirati na nastavi Historije filozofije (dakle, recimo da je više sociologa radila bi se Država), dok će ono najosnovnije svatko učiti za sebe, bez kontroliranja.

Profesor Borstner žuri na predavanje, svakako smo posložili listu šta ću ja dalje slušati, na odlasku mi kaže da je raspored online i da se izmjene objave dovoljno ranije da svi znaju (dakle, nema da dođem i čekam profesora s kolegama pa se onda pojavi čistačica da nas obavijesti da nema profesora). Na odlasku dodaje i riječi „Ma dobro, predavanja svakako nisu obavezna, nećemo vas bez veze na to tjerati, ne?“. Kasnije od kolega dobivam pojašnjenje ovoga u stilu Game of Thronesa „Kralj koji mora reći da je kralj ne zaslužuje to zvanje“ odnosno „Profesor koji mora trenirati strogoću i tjerati ljude da mu dolaze na predavanja na silu, ne zaslužuje svoje zvanje. U tom momentu prisjetio sam se kako sam ja uopšte ovdje završio…

Upisao sam dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2014. godine, a moj glavni fokus tada je bila književnost. Analitički pristup fizičkom svijetu, otkrivanje porijekla ideja, želja za znanjem, ukratko sadržaj koji smo radili na filozofiji, mojoj drugoj studijskoj grupi, bili su mi samo zanimljivi. Bit ću iskren, ma koliko god je to bilo meni zanimljivo, ja nisam imao ideje šta to filozofi (sociolozi, politolozi) rade, osim što uče naredne generacije svoje vrste. Taman kada sam se zapitao koja je poenta nauke čija je jedina korist odgajanje dodatnih generacija istog učenja, došao je e-mail asistentice Tijane. Naravno da nije obavezno, ali bilo bi dobro zbog Vas da dođete i čujete malo predavanja i diskusije. Već ove riječi, koje su mi prve ubole oči pri otvaranju e-maila, bile su mi fantastične. I otišao sam. Na predavanje Urlicha Becha, uglednog njemačkog sociologa, koje je ujedno bilo jedno od njegovih posljednjih izlaganja u životu, jer je preminuo svega nekoliko mjeseci poslije, u januaru 2015.

U tom momentu sam shvatio koliko sve ovo nije mlaćenje prazne slame. Postalo mi je jasno da ljudi koji se zanimaju i istražuju ovu oblast imaju širok spektar poslova koje poslije mogu obavljati. Mnogo je više mogućnosti od predavanja, ljudi ovog zanata se bave vođenjem organizacija, kulturnih institucija, organiziranjem festivala, pisanjem kolumni, novinarskih tekstova, književnosti, kritike, rade analize društva, realno gledano oni su i osobe koje bi trebale voditi države. Nekoliko sedmica nakon toga dobio sam priliku u Sarajevu slušati: Ninu Power, Olivera Frljića, Viktora Ivančića, Srećka Horvata, Ahmeda Burića, Aleksandra Trifunovića, Ines Tanović i mnoge druge na Otvorenom Univerzitetu (za koji sam saznao ponovno preko asistentice Tijane).

“Emigrantski sevdah” piše član redakcije Karika Arman Fatić s privremenim boravkom u Mariboru. Pročitajte prethodne tekstove:

Život umjetničkog doba

Umiranje kino kulture

Utoplite se, Varšava je hladan grad

Dobrodošli u Kinoslaviju

Slušajući Becha i goste Otvorenog Univerziteta i ja sam poželio istraživati aktualne teme, raditi disekciju društva, komentirati sa snažnim argumentima, biti potkovan slojevima znanja. U tom trenutku uživao sam u svom dvopredmetnom studiju, uživao sam pisati eseje, čitati što više mogu, od ono malo literature kojoj sam mogao da prispijem. Volio sam diskutirati, krenuo sam se zanimati za kulturu i tko zna što sve ne, a onda su mi ubili volju za tim.

Određeni profesori su krenuli prikazivati svoje političke naklonosti, i preko nas studenata “svetiti” se kolegama kontrapolitičkim i apolitičnim. Otjerali su i utišali one koji su imali najbolji potencijal da budu budući profesori, a studentima slomili volju u startu da ne bi slučajno krenuli stazama znanja. Već sam o tome pisao, Platonova Država s Wikipedije očito je mnogo vrednija od one koju sam pročitaš i na to dodaš tumačenja nekoliko aktualnih historičara filozofije. Kada na nastavi otvoreno čuješ „marš van“ ili „film, pozorište, to je za budale“ iz usta osobe koja ima zvanje profesora zapitaš se koja je poenta svega ovoga. Što sam to ja glup i proklet, što je meni poniženje učiti s Wikipedije a drugima nije, što ja svoje vrijeme i novac trošim na kupovinu knjiga, pozorište, kino.

S druge strane granice, ovdje vani u Mariboru, profesori se doista trude da budu zanimljivi, da izlažu aktualne teme i da približe građu svakom studentu. Ovdje nije sramota pitati ako ti nešto nije jasno, ovdje te ni kolege ni profesor neće smatrati kretenom ako ti nešto nije jasno. Čak i kada ti je nešto jasno i imaš pitanja koja se nadovezuju na građu, profesori uvijek pronađu nekoliko minuta da se posvete tome što nije u okviru časa. Na kraju, daju ti literaturu da sam istražuješ ako te zanima. Ustvari, baš kao što je prvog dana profesor Borstner mene pitao za moje interese kako bi najbolje probrao predmete, i kao što je sadržaj nastave formiran u skladu s interesima studenata, tako isto profesori su uvijek otvoreni da potraže, pokažu, posude neki članak ili knjigu koja bi određenom studentu mogla biti zanimljiva. I nije bitno da li je u pitanju njihova osobna fizička kopija knjige jer imaju povjerenja, a za elektronske kopije, pa ovdje profesori redovno odgovaraju na mailove.

I taman kada sam pomislio da bolje ne može, radim sadržaj koji želim, imam potporu profesora po pitanju mog rada, imam priliku izlagati svoje eseje i prezentirati svoje ideje, stručnu literaturu bez problema pronalazim i na fakultetu i u univerzitetskoj knjižnici ponovno iznenađenje. Gostovanja, gostovanja, gostovanja. Prošli mjesec imali smo časnu sestru Alžbertu koja nam je izlagala o Edith Stein i feminizmu, također implementirajući pitanje roda/pola putem Aristotelove mogućnosti i ostvarenosti. Ovaj mjesec sam imao priliku slušati otvorena predavanja u Salonu Uporabnih Umjetnosti o populizmu. Dan nakon toga u Narodnom pozorištu obilježen je Svjetovni dan filozofije uz niz izlaganja o Istini. Tamo slušajući profesora Nenada Mišćevića kako analizira doba post-istine, Trumpov „Fake News“ te istovremeno riba jednog Žižekovog učenika kontinentalca ponovno sam poželio pisati, učiti, biti dio šarolikog svijeta znanja. Smiješno, zar ne? Kako neki ljudi uspiju napraviti Bolonjski proces studiranja zanimljivim? Valjda zato što se ovdje od zvanja više cijeni znanje.

Comments are closed here.