Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83, na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba. Preuzeo sam ključeve na recepciji od momka s kojim sam se sporazumijevao na engleskom, jer nisam bio siguran da li će razumjeti jezik koji ja govorim. Popeo sam se na prvi sprat, otključao vrata malene sobice 107 i u tom momentu rekao sebi: “Ok, Armane, ovo je nešto na što ćeš morati da se navikneš”.
Nisam stigao ni da raspakujem stvari iz moje torbe, a već je netko kucao na vrata. “Sa recepcije”, pomislio sam, “garant su nešto zaboravili”. Otvorio sam vrata, a preda mnom se našla potpuna strankinja, djevojka visoka oko metar i šezdeset pet, blago krupnije građe, Kineskinja Lu. “Da li si za čaj?”, prozborila je na tečnom engleskom, “pripremamo blagi cvjetni čaj od sastojaka specifičnih za našu domovinu”, nastavila je. “Nekulturno je odbiti čaj”, rekao sam sebi, a potom mi je mislima krenula odzvanjati riječ “našu” koja je implicirala da Lu nije jedina Kineskinja. Prije nego što sam se snašao i odgovorio, Lu je dodala: “Sjedit ćemo tu u trpezariji i igrati društvenih igara, pridruži nam se kroz nekih desetak minuta”. I taman toliko mi je trebalo da raspremim svoje stvari, te izađem u zajedničku prostoriju upoznati moje sustanare. Nisam siguran koji lakrdijaš/ica je smatrao/la da je dobra ideja sastaviti ove ljude na jedan sprat, ali siguran sam da bi režiseri serija i reality TV programa pozavidjeli našem stambenom planeru.
Šta sam naučio o sebi od drugih
Dakle, u kući Velikog Brata, mislim, ovaj, na mom spratu u studentskom domu stanuje pet Kineskinja, jedan Kinez, dvije Bjeloruskinje, Slovenac i Slovenka, Srbin i Srpkinja, te dvojica Bosanaca (jedan Sarajlija i jedan Krajišnik!). Tu su još tri osobe koje mi je bilo nemoguće upratiti u ovih mjesec dana. Znam samo da su u pitanju dva tipa koji funkcioniraju po principu da ujutro rade, poslijepodne studiraju i navečer piju, te djevojka koja je na konstantnoj relaciji soba – fakultet. Dobar dio njih upoznao sam već prve noći, dok sam pio umirujući cvjetni čaj i igrao neke super jednostavne društvene igre. Tu noć Lu nam je s ponosom pričala o Kini, Milica je spominjala kako joj već nedostaje Srbija, a ja nisam imao želje pričati o BiH, pa sam manje ili više vješto uspijevao pobjeći od mogućih pitanja, naravno ispitujući njih.
Ipak, ono što sam uspješno skrivao te noći, vremenom je izašlo na vidjelo. Ne možeš vječno o nečemu šutjeti. Prije nekoliko dana, dok smo razgovarali o produženom prazničnom vikendu u Sloveniji, netko me je upitao da li planiram, kada živim tako blizu, provesti tih nekoliko slobodnih dana u domovini. Pokušao sam da u svoj odgovor sažmem kako sam u Sarajevu ostavio neraščišćenu vezu, kako nekoliko dana nije dovoljno za prijatelje, a opet je previše jer bih sigurno naletio na sve one gadove, licemjere i toksični otpad od ljudi zbog kojih mi je drago što sam otišao. Moj pokušaj objašnjenja ubrzo se sveo na cikličko ponavljanje razloga, produbljivanje odgovora, nabrajanje novih razloga, pri čemu u svakom novom ciklusu sam imao osjećaj kao da netko dodatno isisava iz mene sreću. Na kraju, osoba koja mi je postavila pitanje uputila mi je izvinjenje, dodajući da joj je bilo nevjerojatno vidjeti mene (koji sam od prvog trenutka boravka ovdje bio vedra i nasmijana osoba) u agoniji govoreći o domovini.
Šta sam naučio o sebi sam
I zaista, za mene je ovdje život odličan. Mnogi prijatelji me pitaju da li mi nešto fali, da li me nešto nervira. Osim ćevapa koje ovdje služe u bagettu i lepinji umjesto u somunu, ništa mi ne fali i ništa me ne nervira. Iskreno, nije da sam ćevape u Sarajevu jeo svakog dana, nego tu i tamo, pa imam neki neobičan dojam da ću preživjeti bez njih. U ovih mjesec dana naučio sam kako jednostavnije živjeti, kako uživati u sitnicama. Već sam pisao o mojim dnevnim šetnjama u grad, ali na to bi trebalo dodati da je iz centra grada potrebno svega pet minuta hoda do malenog jezerca i šumarka koji vodi na brijeg prekriven stablima jabuke ili vinove loze, zavisno koji se puteljak odabere, iza kojih je moguće vidjeti čitav grad. Taj grad prekriven je biciklističkim stazama, a biciklo je moguće kupiti od 20 do 50 eura. Ako ste ljubitelj ROG bicikala, ovaj grad je preplavljen ovim predivnim dvotočkašima.
Maribor, zatim, krasi nevjerojatna antikvarnica na dva sprata u kojoj bi svaki zaljubljenik u književnost mogao provoditi dane, a da je i dalje u potpunosti ne istraži (da ne spominjem kako je cijena svake knjige jedan ili dva eura). Gradska biblioteka i čitaonica još su jedno nevjerojatno mjesto u Mariboru, koje radi svakog dana do ponoći. Ako netko sada konta sve je to super, ali knjige su na slovenskom, pa i ne baš, ovdje svi ljudi razumiju jugoslavenski (tako ga zovu), a 50 posto literature kojom se studenti ovdje koriste nije na slovenačkom jeziku nego na engleskom ili jugoslavenskom.
Još jedna stvar koju sam otkrio za vrijeme mog boravka ovdje je nevjerojatna ugodnost putovanja vozom. Cijene su približno iste kao autobuske, uz to da je moguće nabaviti i godišnju kartu za željeznice diljem Europe koja košta približno kao i jedna avionska povratna karta za europske destinacije. Društvene igre, razgovori, knjige, šetnje, bicikla i vozovi u meni su uspjeli potisnuti potrebu za konstantnim dangubljenjem na društvenim mrežama.
Šta sam naučio o drugima
O knjigama neću pametovati, o jednostavnim šetnjama prirodom i vožnji biciklom – ne mogu. To se, naprosto, mora iskusiti. Ipak, želio bih koju progovoriti o druženjima Kinoslavena. Nije bitan pohod zbog kojeg sjedimo u blagovaonici, bilo da je čaj, ručak, palačinke ili društvena igra u pitanju, jedno je sigurno, uvijek ćemo otkriti nešto novo jedni o drugima. Npr. nitko do sada nije doživio pravi halloween, pa smo to ispravili sa malom bundevom i gomilom slatkiša.
Tako recimo, za razliku od Slavena koji su potrčali u Sloveniju sa željom da se edukuju i zaposle, braća i sestre Kinezi pobjegli su iz svoje domovine jer su previše radili. To je jedna od stvari koje nam je Lu rekla još prve noći. Ovdje joj je bolje jer u Kini ne bi imala vremena za svoje prijatelje pored posla, školovanja i obitelji. I zaista je to primjetno kod ovih šest stanara Kinoslavije, za njih su radni dani ispunjeni, zna se kada je fakultet, kada je pripremanje ručka, kada je djelić slobodnog vremena, a kada učenje. Sa druge strane, oni ne dangube vikende nego putuju, otkrivaju nova mjesta, pokušavaju nove stvari. U Kini nemaju pristup Facebooku i Googleu, a razlog tome oni vide u zaštiti stanovništva od negativnog govora i utjecaja koji dolazi iz Amerike.
Bosanski ili Kineski lonac
Već sam spomenuo kuhanje. Moji Kinezi obožavaju kuhati. I ne, ne kuhaju sve što trči na četiri noge. Njihova kuhinja se bazira, uglavnom, na riži (očito) i mnoštvu povrća uz nešto malo mesa koje i mi jedemo. Priznali su da određeni ljudi u Kini jedu i zmije, ali da je to čisto preseravanje.
Mada svi studenti imaju besplatnu hranu ili popuste na hranu u gotovo svim fast food objektima i restoranima u Sloveniji, Kinezi to ne koriste, oni vole sami sebi kuhati, pa makar ih skuplje koštalo. Vjerojatno najzanimljivije, a meni ujedno najgadnije što su oni kuhali, bio je Kineski lonac. Ono recept je gotovo isti kao za Bosanski, samo invertovano. Umjesto mnogo različitog povrća u lonac se stavlja suludo mnogo različitog mesa, te što bi u Bosni stavili nešto malo mesa, tako Kinezi ubace čisto jedan paradajz, da zamiriše. (Omjer začina ostaje isti).
Šta su drugi naučili ovdje
Ma o čemu Kinoslaveni razgovarali, na kraju se sve teme zavrđe kao misterije islama ili misterije Jugoslavije. Tako je veliki broj stanovnika saznao za vjersko čišćenje (abdest), te klanjanje koje je tjelovježba i meditacija (namaz). Jedan od njih je, po prvi put u životu, dobio priliku otvoriti muslimansku vjersku knjigu (Kur’an), i na njegovo zaprepaštenje prvo na što mu je pogled pao bilo je: “A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike.” (sura 3: Imranova porodica, ajet 57). Čitaocu ajeta, ovo je bila potvrda, da islam i terorizam nemaju nikakve veze.
Kada je riječ o Jugoslaviji, ovdje svi o njoj saznaju kako iz okoline, tako i jedni od drugih. Ipak, nikome od Kinoslavena nisu jasne dvije stvari, od kojih bi prva bila raspad Jugoslavije tj. kako i zašto je netko odlučio zamijeniti tvornice pune radnika i njihove povlastice poput radničkih stanova i godišnjih odmora u odmarališta firme za nezaposlenost, pohlepne političke manipulatore te konstantne nestašice osnovnih ljudskih potrepština poput vode. Drugo pitanje je ono etičko, kakav um je imao snage i volje prvi uzeti oružje, izaći na ulice i ubijati ljude, oduzimati drugima sreću, mentalnu stabilnost, dane, živote….
Nemamo uvijek odgovore na pitanja koja jedni drugima i sebi postavljamo, ali tako je možda i bolje. Sve u svemu, ova šarada Kinoslavena sa prvog sprata studentskog doma broj četiri iz Gosposvetske ulice, mnogo toga je naučila i vjerujem da ovdje više nije nitko osoba koja je bio prije mjesec dana.
