“Bolje je ne razlikovati se od drugih.”
Ovako je zapisao Oskar Vajld. Na današnjem feedu to izgleda kao savršena fotografija: blistav osmijeh, sunce i kafa s pjenom u obliku srca. U komentarima se redaju srca i riječi u superlativu: sve je “pre”. Prelijepo, predivno, premoćno. Previše. Izgleda besprijekorno, kao da život stane u jedan kadar. Ali, iza ekrana – nesanica, umor, stisnute šake.
Pomislim na Doriana Greja.
Njegova slika je truhnula u potkrovlju, dok je svijetom hodao uvijek mlad i lijep. Danas se ta slika ne skriva u mračnoj sobi nego u galeriji, pod filterima i hashtagovima. Objavljujemo osmijehe, a skrivamo borbe. Na ekranu je sjaj. U stvarnosti, tihi haos. Razlika je samo što umjesto jednog portreta sada imamo čitav feed. Sav taj sjaj skriva bol, nevidljivu publici, ali opipljivu onome ko zna gledati iza. Svaka fotografija postaje teatar odglumljene sreće.
Dorijanu danas ne treba potkrovlje – dovoljan mu je profil na TikToku.
Bolno on-line savršenstvo
Svaka objava je pažljivo odabrana. Mladi u BiH često prikazuju idealizirane verzije svojih života na društvenim mrežama, stvarajući iluziju savršenstva. Ipak, iza tih slika često se kriju nesigurnosti, anksioznost i pritisak da se udovolji društvenim normama. U tom digitalnom pozorištu, zaboravljaju da istinsko savršenstvo ustvari nikada ne traži odobrenje publike. Smiju se u kameru, a poslije ne znaju šta će sami sa sobom…
Portreti iza filtera
U Vajldovoj priči, Dorian prodaje svoju dušu kako bi zauvijek ostao mlad i lijep, dok njegov portret stari i odražava njegove stvarne grijehe. Danas, mladi prodaju svoje autentične emocije i stvarne živote u zamjenu za podršku i virtualnu pažnju. Njihov digitalni portret uglavnom ne odražava unutrašnju stvarnost. Lajk je valuta vrijednosti. Umjetnost samoprezentacije postala je svakodnevni ritual, a tegobna suština ostaje skrivena iza blještavila ekrana.
“…samo je jedna stvar gora od toga da govore o vama, a to je da ne govore.”
Dakle, važno je biti u trendingu. Šta je onda posljedica toga? Svi su isti. Kopije kopija. Nema više ljudi, samo profili. Digitalni klonovi koji poručuju: ‘Evo me, sretan, zaljubljen, putujem, provodim se.’ A zapravo – gladni ljubavi, smisla, gladni da ih neko pogleda onakve kakvi zaista jesu.
Svi žele da budu posebni, a na kraju postanu isti: plastificirani osmijesi, iste poze, iste pjesme u pozadini. Kao da ih neko fabrički štampa. I šta je najgore? Kad im se kaže da skinu masku, uplaše se. Jer ispod maske nema ništa. Samo praznina koju nikad nisu naučili voljeti. Zatim bijeg nazad u ekran, jer tamo ta praznina ima oblik – filter.
Tišina iza ekrana
Iako društvene mreže omogućavaju povezivanje, također mogu povećati osjećaj usamljenosti i izolacije. Mladi se često uspoređuju s idealiziranim prikazima života drugih, što može dovesti do osjećaja neadekvatnosti i depresije. Ovaj fenomen, poznat kao “Dorian Grej sindrom”, opisuje kako težnja za savršenstvom na ekranu može dovesti do unutrašnje praznine. U tišini koja ostaje nakon skrolanja, krije se stvarna priča – tišina koja vrišti i traži da je neko čuje.
“Svi mi patimo, strašno patimo zbog onog što su nam bogovi dali.”
Autentičnost vs. Iluzija
Dorijan Grej je izgubio divljenje za voljenu Sibil kad ga je njena gluma jedne večeri razočarala; danas, mladi ljudi tako odustaju od svega što odstupa od modernog isforsiranog standarda – otprate, blokiraju, jer slabost se ne oprašta. Vajldova kritika površnosti i potrošačkog pristupa ljudima danas se može prepoznati u digitalnom svijetu, gdje su interes i divljenje često kratkotrajni i uslovni.
“Ljudi se u današnje vrijeme boje sami sebe, zaboravili su na dužnost prema sebi samima. Njihove vlastite duše su gole i gladuju.”
Zbog toga je važno podsjetiti da je uredu biti nesavršen. Autentičnost i iskrenost prema sebi i drugima ključni su za mentalno zdravlje i emocionalnu dobrobit. Umjesto da se fokusiramo na besprijekorno prikazano na društvenim mrežama, trebali bismo slaviti stvarne trenutke, nesavršenosti i lični rast
Vrijednost je u nesavršenosti!
Vrijedimo i kada ne izgledamo i ne osjećamo se idealno.
Koliko puta nakon klika “objavi” intropsektivno znamo da lažemo? Koliko puta skrolanje veoma frustrira jer mislimo da svi drugi žive bolje, lakše, ljepše? Zbog ovoga, Dorijanov portret prestaje biti samo književna metafora, već postaje naše vlastito ogledalo.
Kad lajkovi utihnu
“Jedina stvar koja će nam biti važna je da mi sami sebi vjerujemo.”
Vrijedimo i bez filtera, a to je jedina istina koju moramo objaviti. Jer na kraju, ono što ostaje kada se ekran ugasi jesmo mi sami, i taj unutrašnji glas koji je važniji nego svi lajkovi svijeta. Jer, kad utihnu, ostajemo sami sa svojom slikom, a treba je znati – podnijeti.
Lejla Lačević-Mizdrak
