Epska poezija pjeva se i oživljava uz liru, a svijet muzike i književnosti grana se i prepliće na časovima srpskog...
Vidiš da smiješ
Soba koje te motiviše i ohrabruje da istražuješ sebe i svijet u kojem živiš.
Spremila sam vrlo sličan tekst još prošli mjesec, nakon što sam pregledala seriju „The Morning Show“ koja govori o seksualnom nasilju i uznemiravanju u televizijskoj industriji. Serija jezikom komedije govori o bolnoj temi, žrtvama, nasilnicima i onima koji šute i tako čine jedan ozbiljni sistem noćne more iz kojeg žrtva izlazi puno teže nego seksualni prijestupnik iz zatvora.
Šokirana sopstvenim kukavičlukom i prihvatanjem stvari zdravo za gotovo, shvatih da odavno živimo taj TV šou svaki dan, da smo oglušili na takvu vrstu povrede dostojanstva i da je to tako – ne zato što smo slabi nego zato što živimo u kavezu iz kojeg nemamo skoro nikavih pravnih mogućnosti da bježimo.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.
Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama.
Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili... imamo li fakat?). Da krenemo od početka.
Da su devedesete u BiH donijele, koliko i odnijele potvrđuje nam Marijina i Kevinova priča, pomalo nalik na crno-bijeli filmski romantik.
Ostati u svojoj zemlji, a opet imati međunarodnu karijeru. Možete i raditi ono što volite, a i zarađivati od toga.
„Ono što je ključ svakog uspjeha jeste barem malo vjere u sebe i da vjerujemo da ono što radimo vrijedi. Bez obzira na kojem fakultetu studirate ili čime se bavite, ukoliko imate želju i snagu za rad, ljudi koji rade na ovoj akademiji će to primijetiti. Ukoliko se neka djevojka odluči na upisivanje ove akademije, jedna bitna stavka je da snimite video pri aplikaciji, jer će on reći mnogo više o vama, nego ono što napišete“, poručila je najbolja buduća evropska liderica Dženana Selimović čitateljkama magazina „Karike“.
Aleksandar Danilović rođen je 1993. godine u Valjevu u Srbiji. Trenutno je na postdiplomskim studijama teologije na Univerzitetu Rupreht-Karl u Hajdelbergu u Nemačkoj. Frontmen je benda Mr. Rabbit, koji je osnovan 2013. u Valjevu. Okupljanje benda je već dugo vremena u planu, ali je, nažalost, zbog zatvorenih graničnih prelaza trenutno onemogućeno. Kako se oseća po pitanju toga i kakva je situacija u Nemačkoj za vreme korona virusa, Aleksandar nam otkriva u razgovoru za Karike.
Današnji dan, 25. 05., je u periodu Jugoslavije itekako bio značajan zbog proslave Dana mladosti. Danas smo oživjeli značaj ovog datuma jer imamo priliku da vam predstavimo prva autorska djela Vanje Šunjić, članice Upravnog odbora naše Omladinske novinske asocijacije u BiH i Armana Fatića, nekadašnjeg člana redakcije našeg Omladinskog magazina „Karike“.
Kada se mladi u Bosni i Hercegovini sve češće suočavaju s izborom između odlaska iz zemlje i borbe za svoje...
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Nikola Lero, UNESCO-v Mladi Šampion za Mir: "Bojim se da su društvene mreže više poput šurikena – tradicionalnog japanskog oružja u obliku zvjezdice koje ima mnogo oštrica, može da stane u svačiju ruku, i najčešće se koristi da poremeti pažnju ciljanog objekta, ako se sjećate iz nindža filmova. Šta to znači? To znači da, iako to nažalost mnogi ne shvataju, da možda jedan naizgled običan post, jedna obična objava može povrijediti, „ogrebati“ ili teško naškoditi nekome, a da toga oni nisu ni svjesni. Nažalost, ima i onih koji su ovoga u BiH svjesni, pa koriste društvene mreže da poremete ili iskrive istinu malo na svoju stranu, kreirajući razdor povjerenja između različitih grupa kod nas, pogotovo mladih. A što će nam to. Stoga, naša odgovornost je dvojaka. Prvo, da shvatimo da u okeanu objava, mi se možemo okrenuti na struju koja je pozitivna, koja nas približava jedne drugima. I drugo, možda još važnije u trenutnoj situaciji u BIH, da prepoznamo kada je taj šuriken bačen na nas, kada je neko možda sponzorisao objavu koja razdire, širi mržnju ili iskrivljuje istinu. Tu leži naša velika odgovornost. I moja, na kraju krajeva."
