Na praznom podiju ostade samo Vučji pastir. Uze mikrofon i povika: „Sigurnosna situacija je zadovoljavajuća!“ Riječi odjeknuše praznom dolinom, a zrakom proleti prazna kesa.
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Na početku pjesme “Gdje god su moji” možemo čuti kultni citat “Ubiće ga BILI kao zeca” (iz “Maratonaca”). I to Billy zaista i radi. Ubije beat. Samelje ga i pojede za doručak. Bez hljeba. Na prazan stomak.
Iako Blade Runner na prvu izgleda kao samo jedan u nizu distopijskih filmova, on je mnogo više od toga. Postoji jedan žanr koji je unutrašnje strahove mase i njihove nesigurnosti projektovao na veliki ekran kao niti jedan žanr prije niti poslije njega.
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Taman kako on niz kasabu, tako eto ti mog jarana Dine trči uz kasabu i uzvikuje ""Ljudi, ljudi Boris napis'o predstavu o mirnoj Bosni!!", komšije se za brkove uhvatiše, kone u bandak padoše, a dječica u gaće pomokriše.
Kada bi naglas govorili o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine, bili bi mnogo bogatiji, te manje bi razmišljali da odemo...
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
Zašto uvijek failamo kad redamo prioritete? Zašto su nam uvijek prioriteti neki drugi ljudi i neke druge stvari? Zašto nam je uvijek sve bitnije i na prvom mjestu osim nas samih?
Davne 1873. godine, Budimpešta je postala jedan grad, zauzevši obje strane obale Dunava tako što su se ujedinili Budim i Obud na desnoj strani sa Peštom na lijevoj tj. istočnoj obali Dunava. Danas je to grad čiju priču spaja devet mostova.
