“Pa nije čega drugog bilo za upisati. Nas sa učiteljskog ima kol’ko hoćeš. Al’ slabo brete odeše i sad svi kasu vid’li da nema ništa od tega pa se medicinska puni.”
U dobu razvijanja artficijelne inteligencije (AI) susrećemo se sa mnoštvom izazova, kao što su gubici zanimanja, akademski plagijati, manjak kreativnog...
Mladi se sve češće bave volontiranjem i aktivizmom u raznim nevladinim organizacijama, kako iz altruizma i ljubavi prema ljudima oko sebe i doprinošenju zajednici, tako i iz puke potrebe za produktivnim “ubijanjem” vremena vikendom i drugim slobodnim danima. Ukoliko ste se doveli u situaciju da želite volontirati ili pridružiti se...
Nisam bježala, već išla ka cilju. Nisam se takmičila protiv, već trčala zajednički. Gurala sam se sama, a na kraju me pogurao neko drugi. Uočila sam pola onoga što hodajući nisam uočila. Oko sebe i u sebi. Nisam istrčala, već doživjela polumaraton. Sve je prošlo brže nego inače, ali ko bi rekao da prolaznost ponekad ima okus vječnosti?
Odmah pri dolasku u La Paz odlučio sam se na tzv. Urban Rush, što podrazumijeva vertikalno spuštanje niz 60 metara...
Među takvima je i mnogo mojih poznanika, pripadnika moje generacije, koji misle da kada bi se ponovilo ono što je svršeno u devedesetima, da bi hotimice uzeli puške u ruke i pošli preko livada i šuma u boj za, kako oni to kažu, svoj narod.
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi, kome se nadam i ko mi dan uljepša? S kim mi leptirići u stomaku zaigraju i um mi se pomuti? Zar je važno da li je ta osoba iste spolnosti kao i ja ili smo potpuna suprotnost? Trebam li svog prijatelja izbjegavati ako njegovo srce želi mladića koji stoji iza ćorsokaka? Njegovu sreću zar mu trebam uskratiti i govoriti da to nije prikladno? Ismijavati ga u društvu i nazivati pogrdnim imenima, ukoliko želi ponekad na svoje svilene trepavice staviti maskaru? Da li je uopšte toliko važan fizički izgled ako se s dušom ne slaže? Možda je on muške građe, naizgled silovit, oštrih crta lica, ali je u duši baš kao i ja. Nježan, čist, poput pupoljka tek procvjetale ruže. Željan ženskih pričica, u koje se savršeno uklapa, smijeha s nama djevojkama i posmatranja zgodnih dečkića. Srce mi je puno kada ga vidim da je srećan. Pa mu lice ukrasim malom količinom rumenila i nokte mu nalakiram da imamo slične. A on sav srećan, gleda me i ne vjeruje, jer u podsvijesti zna da na ulicu takav ne smije izaći. Kući majci ne smije takav doći. A zašto? Nismo mogli birati u kakvom tijelu ćemo se roditi, u kojoj sredini živjeti, koje seksualnosti biti. Pa zašto onda sad ljude osuđivati? Maltretiranje, udaranje, psovanje LGBTIQ populacije nije pravi izbor, jer koliko želimo da nas ljudi cijene i poštuju, toliko i mi trebamo poštovati tuđi odabir. I ne možemo uticati na to. Sav bijes što ćeš iskaliti na meni, jer sam s nekom djevojkom u bliskim odnosima, vjeruj nećeš ništa postići time. Jer ja ću opet, i pretučena, o njoj razmišljati.
I ko god mi čestita Dan nezavisnosti 1. marta, reći ću mu isto: „Vrati se tamo odakle si došao, a jasno je odakle je to”.
Na praznom podiju ostade samo Vučji pastir. Uze mikrofon i povika: „Sigurnosna situacija je zadovoljavajuća!“ Riječi odjeknuše praznom dolinom, a zrakom proleti prazna kesa.
Elem, listam ja poslove kad naletim na ekstra oglas WEB SHOP ASISTENT – PRIPRAVNIK BEZ RADNOG ISKUSTVA. E, k'o da su ga za mene krojili, znači ne mogu da vjerujem.
Zelenika ili Drina jedna je od hladnih reka Bosne i Hercegovine. Kroz istoriju nam je poznata kao granica Istoka i...
Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.
