Ljudska prava svakodnevno bivaju povrijeđena, stoga se neprestano moramo podsjećati što su i koja su to osnovna ljudska prava te da se za njih moramo boriti. Jedna od institucija koja se bavi zaštitom ljudskih prava (sukladno Ustavu BiH i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku Ustava) je i Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH. O ovoj instituciji, njenoj ulozi i značaju, zaštiti ljudskih prava u BiH, žalbama i prijavama građana/ki, te o provođenju sudskih odluka za Omladinski magazin „Karike“ razgovarali smo s diplomiranom pravnicom Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava. Ombudsmanka BiH Nives Jukić rođena je u Mostaru 1967. godine, no skoro cijeli svoj život živi u Sarajevu, gdje je završila osnovnu školu, Prvu gimnaziju te diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Tu je položila i pravosudni ispit. Nives Jukić ima dugogodišnje radno iskustvo u oblasti ljudskih prava, još od 1997. godine. Radila je kao asistentica ombudsmana Federacije BiH pri Misiji OESS-a u BiH, na poslovima pomoćnika ombudsmana Federacije BiH, te šefice Odjela za praćenje prava osoba s invaliditetom u Instituciji ombudsmana BiH. Parlamentarna skupština BiH ju je 2015. godine imenovala za ombudsmanku BiH iz reda hrvatskog naroda, što je njezin drugi mandat.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Ja sam Siniša i najteži period mog odrastanja je bio onda kada sam, kao i svaki tinejdžer, počeo da osjećam leptiriće u stomaku, samo što su ti moji leptirići bili tabu tema na našem brdovitom Balkanu. Oluje u glavi su trajale mjesecima. Kad god bih bio siguran koji je moj identitet, kad god bih se pronašao, naišao bi talas jači nego ranije i sve bi srušio. Sve je postajalo tako tmurno, bezlično i čitav život jednog petnaestogodišnjeg dječaka se činio kao začarani krug problem
Moje tijelo je već naviklo na neočekivane dodire, bilo je osakaćeno, slomljeno i osramoćeno. Dobro znamo da tijelo pamti, pa je tako ovo malo tijela koje nosim na nogama uspjelo da promijeni svoj položaj i da pokuša da se snađe. Jadno se uspaničilo jer i da se okrene prema njemu, i da se okrene na suprotnu stranu od njegovog, nije vodeće u ovoj igri.
Vanja Šunjić je razgovarala sa Eminom Brkićem o mentalnom zdravlju tinejdžera, odlasku kod psihologa te koliko obrazovni sistem pomaže mladima kada je ova tema u pitanju.
„A da pređemo na secret viber chat?“, reče on i, prije nego odgovorih, dobih poruku na istom. A tamo očekivano – „dick pic“ i vrijeme trajanja 15 sekundi. Ne, nije trajao on toliko, nego fotografija koja je tempirana na tajnom viber chatu.
Nisam nikome prič’o o tome jer sam mislio da je to nesto loše i nešto zbog čega treba da se stidim. Jedna je stvar kad imaš loše ocjene, oko toga te uvijek neko može razumijeti, ali kako reći nekome da imaš problema s druženjem sa drugim ljudima.
Ja sam Ajdin, živim i radim u Gračanici, u gradu iz kojeg ne želim da odem. Nakon završenog studija, vraćam se u svoj grad. Istovremeno sretan što sam opet među starim društvom, ali i pomalo razočaran zatečenim stanjem. Nezadovoljan situacijom u lokalnoj zajednici, kao mlada osoba odlučujem se društveno-politički angažovati i biram sektor svog djelovanja.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
Ukoliko želite moj savjet u vezi tipova iz javnog života, ohrabrujem Vas da kliknete na sljedeću kolumnu Eventuše…
P.S. Ne brinite strejteri “iz javnog života”, identitete nikada neću otkriti ;)
„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.
Ništa mahala ne mrzi više nego bogatu, privilegovanu ženu. Kad se sirotinja vara, to se podrazumijeva. Nemaju za hljeb, moraju da se igraju. Kad padne jedna Karleuša ili Dara, kraljica mahale, to je orgazam za rulju. Ne što padne muž ili ljubavnik, iako su često oni izvor bogatstva i privilegije, nego što padne žensko.