Kada se roditeljima saopšti vijest da je njihovo dijete rođeno ili steklo teškoću u razvoju, taj trenutak ostane trajno zapamćen. To saznanje dugoročno mijenja cijeli život porodice. Kroz razgovor s hrabrim majkama dječaka sa autizmom Luke i Slavka, Zlatiborkom Popov Momčinović i Sanjom Mršević, saznali smo kako su prošle kroz proces prilagođavanja na nove okolnosti porodičnog života.
„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?
Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“
Ako igrate igru Prve tri asocijacije na Travnik, a niste često u Travniku, vjerovatno vam među prve tri neće biti psi lutalice. No, ako učestite boravak ili ga odaberete (ili vas zapadne) kao životnu destinaciju, psi lutalice mogu da budu i među jed(i)nom asocijacijom. Šta će psi na ulici? Čija su odgovornost te kako zaštiti i pse i ljude?
Povoljno radimo sve vrste eseja, seminarskih, maturskih radova – rečenica je koju u posljednje vrijeme sve češće viđamo na društvenim mrežama. Ko naručuje, a ko stoji iza oglasa? Da li je u pitanju zarada ili dobra volja?
Ovo što pričam nije važno zato što se desilo meni, već zato što je to priča mnoštva ljudi, ljudi mojih godina, mlađih od mene i onih kojima je mladost otišla u potrazi za poslom. U prosvjeti postoje dvije vrste konkursa – za osobe bez iskustva i osobe s iskustvom. Iako su prvi konkursi rijetki i stoga je želja za poslom veća, kao i agonija kada posao ne dobijete, ići na konkurs za osobe s iskustvom izgleda kao ulazak u carstvo depresije. Okruženi ste ljudima koji godinama ne mogu da pronađu posao i rade ono za šta su se školovali.
Postoje političari i političarke. I postoje Političari i Političarke. Oni s naših prostora su uglavnom u ovoj prvoj kategoriji, ali vjerujem da će u nekim novim generacijama biti i naših Političara i Političarki. Ipak, postoje države koje već imaju svoje Političare i Političarke, one koji tabaju put za čitav svijet i svojim primjerom pokazuju šta politika i demokratija uistinu znače. Među njima bih istakla dvije sjajne žene: Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda, i Alexandriju Ocasio-Cortez, zastupnicu iz New Yorka u Predstavničkom domu američkog Kongresa.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?
Ako je govoriti o mikrobiologiji i medicini u Bosni i Hercegovini, nije baš teško nabrojati imena poznatih stručnjakinja koje se svim sredstvima bore da nam pomognu iščupati se iz svega što nam je ovaj ljudski nemar i svjetski nevakat donio. Ipak, postoji jedna doktorica čija su dostignuća u akademskom i naučnom svijetu zavidna za svakoga ko se bavi medicinom. Gospodo, znate li išta o profesorici Mirsadi Hukić?
Kažu da je treća generacija u Njemačkoj bila u potpunosti spremna da se suoči sa zločinima koje su nacisti počinili u Drugom svjetskom ratu, a da je druga tek osjećala sramotu i jedan dio transgeneracijske traume. Kakva je situacija u BiH i gdje smo 25 godina poslije?
Migranti koji su se u jeku pandemije zatekli u BiH iskoristili su priliku da se iz jednog dijela države prebace u drugi. Tako su prodaju maramica iz većih gradova prenijeli u manje, susjedne gradove, među kojima je grad Visoko. Kada su već popustile mjere poduzete protiv širenja virusa, u Visokom su oni koji su počeli izlaziti u nabavke, šetnje ili po nekom drugom poslu mogli vidjeti da se na određenim mjestima nalaze ovi već poznati čuvari bh. semafora, ulaza u zgrade, parkova i drugih javnih okupljališta. U Visokom je to najčešće bilo na mjestima većih trgovačkih centara smještenih na periferiji grada. Odlučila sam da s jednim od njih razgovaram za magazin „Karike“.