Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
“Mi još uvijek živimo u svijetu u kojem značajan dio ljudi, uključujući žene, vjeruje da je ženi mjesto kod kuće i da ona želi biti isključivo u kući.” – Rosalyn Sussman
Riješi ovaj kviz i provjeri svoje znanje o ljudskim pravima žena u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“
Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.
Dragi/e psiholjupci,
ovaj put za vas pišem tekst o psihoterapiji. Primijetili ste da često u svojim odgovorima na vaša pitanja i nedoumice rado preporučuje psihoterapijski rad na sebi. Zato osjećam dužnim napisati par crtica o tom procesu, kao i o samom metodu. Nisam pesimističan kada je u pitanju promocija prevencije mentalnog zdravlja, zaista postoji toliko sjajnih facebook i instagram stranica koje posvećeno vode kolege psiholozi i psihoterapeuti i gdje pišu tekstove na ovu temu. Ali, hajde ipak da se u ovoj našoj maloj rubrici ,,Pitaj psihologa” stvari ne podrazumijevaju tek tako. Hajde da pričamo o psihoterapiji i njenom procesu, smislu i svrsi u životu svakog čovjeka.
Budite slobodni da i sami postavite pitanje o ovoj temi, ali naravno i o bilo kojoj drugoj koja se tiče psihologije, mentalnog zdravlje, psiholoških problema i poteškoća.
20+ godina poslije rata, pucnjevi i ranjavanje nisu stali, samo što se ovaj rat ne vodi vatrenim oružjem, i nije rat protiv Bošnjaka, Srba, Hrvata, nego je rat protiv svih nas – našeg zdravlja, sigurnosti, zdravog razuma, budućnosti. Ja sam odlučio da ne vodim taj rat, da ne budem dio njega, ali uporno, iznova i iznova dobivam poziv za ratište i za borbu. Jednog dana će svoj život položiti ili cijela nacija ili politički sistem ove države. Neka gori pobijedi.
Viva el dolor!
Druga epizoda emisije "Ovo ću samo tebi reći" koja ima za cilj promociju tema o kojima mladi govore jedino u uskom krugu prijatelja. Naše gošće u drugoj emisiji su tri izvanredne dame! Sa Jelenom Pjano (psihologinjom i transakcionom savjetnicom po supervizijom), Brankicom Raković (vlasnicom agencije za digitalni marketing i urednicom magazina Lola) i Martinom Đokić (preduzetnicom i NLP trenericom) razgovarali smo o odnosima, njihovim definisanjem nas kao ljudskih bića, komunikaciji i toksičnosti.
U trenutku kad sam se zarazila korona virusom, sve što sam znala o njemu postalo je nefunkcionalno. Prije zaraze, smatrala sam da ću se, ukoliko se to desi, samoizolovati i liječiti prirodnim lijekovima. No, kad mi je tijelo počelo slati signale iz sata u sat i postajati sve slabije, shvatila sam da ću se ipak obratiti zvaničnoj medicini. Otišla sam doktorima da bi mi korona potvrdila sve što sam već znala o našem zdravstvenom sistemu. Samo, jedno je kukati na njega kada si zdrav, ali kada si bolestan...
Rana je jesen, septembar, treći srednje. Sjedimo u klupama na odjeljenskoj zajednici, ulazi profesorica, svi poslušno ustajemo u znak poštovanja dok ona hoda do katedre uz tiho „Dobar dan“. Govori nam kako ove godine možemo birati između predmeta Bosanski, Srpski ili Hrvatski jezik i književnost i Bosansko-hrvatsko-srpski jezik i književnost, na šta se svi zbunjujemo, ali nam ona uz osmijeh (možda iskren, ali lično vjerujem ironičan) objašnjava da nam se daje sloboda birati jezik kojim govorimo.
Ushićena što ću nakon fakulteta dobiti prvi posao. Onaj osjećaj uzbuđenja, jer stupam na scenu s odraslima, ulazim u ring, nikada zaboraviti neću. Kažu da počinjem da radim po potrebi. Tačnije, zvat će me onim danima kojima njima bude odgovaralo. Za sada nemaju potrebu da me prime niti na ugovor niti za stalno. Samo eto tako, povremeno. S tim da sada treba da dolazim nekoliko sedmica na obuku kod trenutne administrativne radnice. Podučit će me poslu i njihovom načinu poslovanja. Ona je u drugom stanju i ide na bolovanje, pa će im trebati neka ženska osoba da preuzme njen posao do povratka s bolovanja. Sandra, reče da se zove.
Prva epizoda emisije "Ovo ću samo tebi reći" koja ima za cilj promociju tema o kojima mladi govore jedino u uskom krugu prijatelja.
Kao omladinski medij, želimo da damo prostora mladima da pričaju o odnosima, stavovima, vrijednostima, predrasudama, stereotipima.
Naše gošće u prvoj emisiji su hrabre dame iz romskog benda "Pretty Loud" koje umjetnost, energiju i inspiraciju koju posjeduju vide kao snažan alat za emancipaciju i borbu protiv stereotipa o Romima i Romkinjama.
Mladi su, bar djelimično, zanemarili sebe da bi pomogli drugima. Političari su zanemarili sve da bi pomogli sebi.
Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.