Borba za Građu se nastavlja

Svako drvo je dobilo svoju boju. Ova intervencija se može nazvati readymade jer sad burad imaju ulogu saksije, a bila su to burad za tintu.

Improvizovano igralište Građa u Banjaluci postalo je simbol borbe. Ona traje od 2011. godine kada je igralište trebalo biti pretvoreno u parking. Kroz uličnu umjetnost, predstavnici različitih supkultura, stanari i aktivisti bore se za ovaj prostor.

Udruženje nezavisnih stvaraoca i aktivista „Geto“ i organizacija ZK/U (Centar za umjetnost i urbanistiku) sa sjedištem u Berlinu, u sklopu projekta „Some Call Us Balkans“, kojeg finansira Evropska unija, odnosno Kreativna Evropa, zajedno su sa stanarima naselja i ove godine nastavili borbu s ciljem da se ovaj dio atomskog skloništa preimenuje u zaštićenu zonu koja bi bila park i igralište. Ove godine su zasađene nove sadnice drveća, postavljene su klupe na betonske tribine i novi koš.

Ponovo je popularno Građište, u ulici Sime Šolaje, bilo prepuno djece, komšija, mladih umjetnika, grafitera, skejtera i posjetioca svih generacija, koji su uz prigodan umjetnički program – muziku i film, podržali borbu djece Građišta.

Nikola Tomić, jedan od umjetnika iz Banjaluke i student likovne akademije, treću godinu zaredom učestvuje u uređenju prostora Građe svojim kreativno-umjetničkim radom. Dobio je ulogu da oslika burad u koja su posađene sadnice drveća. Svako drvo je dobilo svoju boju. Ova intervencija se može nazvati readymade jer sad burad imaju ulogu saksije, a bila su to burad za tintu. Prošle godine je radio jedan grafit, a neki grafiti su precrtani ili prekrečeni.  

„Nisam za to da se grafiti prekreče, već se trebaju vidjeti i oni slojevi ispod, i oni preko, i loši komentari i dobri komentari. Sve je to dio ulične umjetnosti.“

Šta se promijenilo u 12 godina borbe?

Vesna Zarić je rođena i odrasla u ovom naselju, a s nama je podijelila svoja sjećanja na djetinjstvo i 12 godina borbe za dječije igralište.

„Mi smo to kao klinci zvali Bunker. Na sredini su bile žardinjere s travom, i mi smo organizovali igre u skladu s onim što smo imali. Tu su bile pločice, vozio se prvi skate i prvi bicikl. To je nekad bilo atomsko sklonište u koje smo kao djeca krišom ulazili. Dolje je sada sportski centar s teretanom, bokserskim klubom i streljanom. Klinci su uvijek nalazili rješenja da ovaj prostor oplemene i prilagode ga svojim potrebama. Uvijek se igrala kocka, krede su bile posvuda. Igrala se neka igra s krugom i štapićem – nešto poput Rizika na otvorenom. Promijenilo se to da su djeca koja su bila ispred bagera većinom otišla na studije. Neki od njih van zemlje. Sad su ih zamijenile nove generacije koje također koriste prostor za igru i druženje. Dosta boje je uneseno ovdje, i sadnica drveća, a ove godine su napravljene klupe i pravi koš, tako da se nadamo da će djeca koristiti ovaj prostor još više, zajedno s njihovim roditeljima, jer ovo je bio prostor za igru generacijama prije.“

Kada su prije 12 godina djeca stala ispred bagera, tada su po prvi put pokazala šta se može aktivistički uraditi. Djeca su aktivno učestvovala i na sastancima s tadašnjim gradonačelnikom, od samoga početka.

„Sjećam se kako u kabinetu gradonačelnika jedan klinac traži regulacioni plan i upućuje na drugi parking koji je prazan. Ne znam koji je još argument vlasti bio, osim da kao svi vole da imaju svoje ljubimce (automobile) na oku, ma šta to značilo. Svake godine tražimo da u regulacionom planu ovaj prostor ostane kao igralište. Vlast kaže da je prostor isparcelisan i mi bismo trebali imati u vidu vlasništvo, i tu je uvijek nešto sporno. Pretpostavljam da je ovaj prostor česta tema za razne investitore, i da je to glavni problem. Građa je sigurno mjesto, i jedino mjesto u centru grada na kojem nikad nije napravljeno igralište, a ima tu funkciju.“

Ulična umjetnost i sport kao način borbe

Vesna Malešević, iz Udruženja nezavisnih stvaralaca i aktivista „Geto“, kaže da je njen prvi susret sa Građom bio godinu dana prije dječijih protesta. Tada je Udruženje nezavisnih stvaralaca i aktivista „Geto“ ostalo bez prostorija; bila je to 2007. godina. Radili su festival vani i nisu znali gdje da izvedu program, uključujući grafitere, i neko ih je uputio do Vesne Z. Nakon toga dolaze protesti djece, i aktiviste iz UNSA „Geto“ uključujemo u borbu.

„Surađujemo s berlinskom ekipom, Zagrebom, grafiterima iz Zenice, Sarajeva, Beograda. Prošle godine je s nama bila i ekipa iz FM Jam-a iz Tuzle. Skejteri su uvijek tu jer nemaju prostor. I njima je obećan prostor prije 10-12 godina koji nikad nisu dobili. Sad su na trgu ostali bez ijednog mjesta gdje mogu da voze skejt, jer je tamo postavljena nekakva instalacija – javna govornica / megafon, koji bi trebao upravo da služi tome da se artikulišu potrebe građana, ali ni ona nema neku funkciju u gradu. Sad voze na univerzitetu, ali podloga nije baš dobra.“

Božidar Pejaković, trener bokserskog kluba „Despot“, već dvije godine koristi prostorije u atomskom skloništu. Klub ima pedesetak djece. Opremili su i preuredili prostorije o svom trošku, jer uslovi nisu bili sjajni kad su oni ušli dolje.

„Meni je zadovoljstvo što se ovo radi i pruža djeci ovakav ugođaj. Napravljena je dobra  atmosfera u centru grada, a kao da nije u centru. I ja bih volio da napravimo ovdje zajedno sportsko-kulturnu manifestaciju. Mi iz kluba smo za sve akcije koje su opšte korisne. Sad nemamo podršku institucija za takvo nešto jer su takve manifestacije skupe. Imamo želju da organizujemo bokserski turnir ovdje. Ovo je ljepota – skejt, košarka, radio, muzika, zelenilo, veselje, dječija graja i smijeh i plač. Mi smo bokserski klub s najviše takmičara sa zlatnim medaljama na prvenstvima u BiH. Radimo sa slijepim licem. Po tome smo jedinstveni. Imamo 9 odličnih učenika, 4 vukovca, 8 djevojčica. Promovišemo boks kao sport, a ne kao nasilje.“

Sjećanje na Atomsko

Komšinica Božana Garača nam uz osmijeh govori kako je nosila prezime Petković dok je odrastala u naselju. Godine 1978. je doselila i već su tad tu bile dvije zgrade i sklonište koje su stanari zvali Atomsko.

„Interesantno je bilo to da su jedan dio Sime Šolaje bile zgrade isključivo vojnih lica. A mi smo bili djeca civila, pa smo ih zvali vojaci. Imali smo igre bacanja kuglica sa štapovima, sportske aktivnosti, mali fudbal koji su igrali dječaci dok smo mi curice navijale. Baš tamo na onim tribinama gdje su sada postavljene klupe. Nosim jako lijepe uspomene iz tog vremena. Poseban izazov je bilo ući dolje ispod, jer je to bilo zabranjeno. Imam bratića koji se ovdje igra kao i ja nekada. I drago mi je da ta djeca nastavljaju tradiciju.“

Komšinica Nevenka koja je rođena u Banjaluci, a u naselju živi od 1987. godine, kaže da je bilo sve isto, samo nije bilo ovako lijepo. Bile su popucale ploče i puno vode kad bi padala kiša. Zvala je to Ohridsko jezero. Djeca su se i tada igrala.

„Ja sam radila u mljekari i nije mi bilo daleko ići na posao. I uvijek sam se voljela družiti. Imam dvije kćerke koje su vani. One su odrasle ovdje, i bilo je baš lijepo i veselo.“

Ratni period ne pamti po dobrom, morala je otići iz svog grada jer je bila u mješovitom braku.

„Istjerali su me s posla… ne volim ni da se sjećam tog perioda. Hvala bogu da je prošlo, i da se više nikom, nikad i nigdje ne ponovi. Svi su zaslužili da imaju normalan život. Ja sam tu od početka borbe. Išla sam na sastanke u mjesnoj zajednici. Nisam htjela da tu bude parking. Bila bi buka i izduvni gasovi, jako nezdravo. Kad je bila korona i kad se nije smjelo izlaziti, bilo je jako tužno i pusto, kao avet grozno. Ja volim da djeca skaču i da se igraju. I meni dođe da se s njima igram… Kako ih je lijepo vidjeti.“

Marko Ružić (violina) i Adrian Bašić (gitara) su kao muzički duo po prvi put nastupili na otvorenom prostoru. Marko je odrastao na Građištu koje gleda čitavo djetinjstvo. Izlazi tu i sjeća se početka borbe. Tada je imao 11 godina, i kaže da je neopisivo sretan da vidi kako Građište izgleda danas.

Fotografije: Dalibor Danilović

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Call centri: ZA ili PROTIV?
Patrijarhat na mojoj koži
Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Efikasne metode učenja koje će vas spremiti za svaki ispit!
Na braniku tradicionalnih vrijednosti
Neka razmišljanja o ulozi nauke u bosanskohercegovačkim uvjetima
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
More Stories
Sa politikom na TI – Prava i dužnosti vijećnika/ica/odbornika/ica