Bh. panteon (u predizbornoj kampanji)

Dok sjedite sa šoljicom toplog napitka u ruci i čitate ovo, iza sedam mora, sedam gora i sedam dolina, u dalekoj zemlji Bosni i Hercegovini dogodila se predizborna kampanja. Narod sada bira novi panteon bogova – ona tri boga ili božice koji će im donijeti najviše dobra iduće četiri godine. Bogovi su izašli na podij pred narod, predstavljaju svoje želje i namjere i narodu obećavaju ono što im mogu ispuniti.

Prenosimo vam dio te atmosfere.

Nasred doline bosanske okupljeno je mnoštvo naroda, božanstava i drugih magičnih bića. S jedne strane, imamo grupu naroda koja stoji i čeka. S druge strane, imamo podij na kojem se uzdižu božanske svite panteona. Podij je ukrašen zastavicama i grbovima države obješenima na konop. Poneka zastavica, očito obješena u žurbi, visi naopako. Bogovi panteona su udobno smješteni na stolicama, ispred njih stolovi s posluženim grožđem i aronijom. Među narodom samo oni najstariji i najslabiji sjede, jer za ostale nema mjesta. Protrči pokoje dijete prije nego ga roditelj uhvati i ušutka obećavajući da će brzo kući.

Na improviziranom tronu je Paklenjak, božansko trojstvo koje vlada dugo, dugo.

Paklenjak započinje obraćanje narodu. Prvi iz trojstva bakrenobradi Perun gromovnik istupi i poče govoriti: „Da me nema ovakvog, ne bi bilo dobro u Bosni i Hercegovini. Ja sam dobronamjeran, igram ulogu onoga koji okuplja. U principu, stvari idu onako kako ih zacrtam.“ Iz naroda se začu mrmljanje. „Prema podacima Zavoda za statistiku, svakog mjeseca imamo 1.200 novozaposlenih u realnom sektoru, što se, naravno, još ne osjeti, jer ako od deset ljudi zaposlite jednog, imate i dalje devet nezadovoljnih“, nastavlja.

Njegova svita klimnu glavom, a narod se uskomeša, pobuni i zavika na Peruna: „Ali gladni smo, nemamo hljeba da jedemo, djeca nam gladuju!“

Promoli se i četvrtasta glava Radogostova, boga vina i svečanosti. „Ljudi su 15 godina bez zdravstenog i primanja, a živi su. Dakle, sve se može kad se hoće. Možete sačekati još mjesec-dva. Sabur!“, procvili on i sakri se iza svite.

„Radogoste, oprosti!“, začu se iz naroda, spustiše glavu i smiriše se.

„Strpite se još osam godina i slijedi blagostanje, cilj je novih 150 hiljada radnih mjesta“, reče Perun čvrsto i ustupi mjesto drugoj dvojici iz trojstva.

Sljedeći istupi Potrimba, bog žetve. Prije negoli je stigao usta otvoriti, narod ga upita za mijenjanje toka rijeke Radobolje što napaja cijeli grad. „Nisam kupio zemljište tu, ali nemojte zloupotrebljavati ovakvu prigodu za to i slična pitanja!“, reče i upre prstom na Vodana, boga voda, šapćući: „On je, on je.“

Potom se nakašlja i povuče prepuštajući mjesto trećem od njih – Pokoli, no Pokola samo ostade klimati glavom kao i na početku njihovih govora.

Gradski starješina samo odmahnu rukom, a narod se opet pokunji.

Sada na podij istupiše i drugi kandidati i kandidatkinje.

Prva stade Mokoš, supruga Perunova, žensko božanstvo, oličenje majke prirode i njezine plodnosti. Zvali su je zaštitnicom žena, pogotovo onih u drugom stanju.

„Došla sam zbog vas mokra, nalakiranih noktiju, u štiklama, ostavila kuću…“, progovori ona sigurnim glasom. Žene što stajaše u prvim redovima joj zapljeskaše uz široke osmijehe. Pojavi se čovjek s kraja gomile i zavika o nepravdi, o nepotizmu, o korupciji, o tome kako se bez dobre veze ne može ništa postići te kako je to nepravda.

„Nemojte drhtati, prije svega, nemojte se uznemiravat’, slušajte…“, poče se ona pravdati. Perun istupi da je odbrani: „Pa možda nije ni loše da menadžer bude neko ko ima dobre veze“, reče on s osmijehom na licu i vrati se.

Narod se uskomeša, uvuče čovjeka u gomilu, dade mu vode i stolicu da sjedne.

Raširenih ruku istupi Jarovit, bog srdžbe i rata. „Neki su mi rekli da Mokoš drži do riječi za razliku od Peruna“, započe on pokazujući na Mokoš.

„Ja želim da se kandidujem iz odgovornosti prema biračkom tijelu i svom entitetu. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ne povlačim nijedan svoj stav. Ni pred jednom zastavom se neću pojaviti ako nema zastave mog entiteta. Zašto da se ne istakne zastava mog entiteta?“, povika on, a uzvici odobravanja začuše se iz njegove svite. On zapjeva omiljenu navijačku pjesmu i uz muk publike skloni se u stranu.

Na kraju izađe Jarilo za kojeg se govori da donosi proljeće, preporođenje i radost života. Masa zapljeska.

On stade mirno i sačeka da se buka aplauza utiša. „Obitelji se razdiru, prijateljstva se gase i ljudi žive i umiru sami, daleko od najbližih; ne zbog rata već zbog 25 godina pogrešnih poteza ljudi na vlasti.“, reče on i nastavi: „Zbog takvih poteza svi ispaštaju – penzioneri koji su čitav život vrijedno radili, a sad jedva spajaju kraj s krajem, radnici koji rade za minimalnu platu, privrednici koji finansiraju sistem koji radi protiv njih, građani u inostranstvu i oni koji vide svoju budućnost drugdje, nezaposleni koji glasačkim listićem ili partijskom knjižicom pokušavaju osigurati egzistenciju.“

„Takoo jeee!“, povika narod i podrža ga aplauzom. „Čak i oni koji su se snašli u ovom sistemu i koriste ga za svoje interese, zaslužuju bolje – dostojanstven život i satisfakciju privređivanja od vlastitoga rada. Zaslužuju da se cijene oni sami, a ne njihove veze, žele doprinijeti izgradnji mirnog i stabilnog društva sa zadovoljnim ljudima, novim tvornicama, obrađenom zemljom, s mladim ljudima koji ostaju u svojoj domovini“, završi smireno i osmijehnu se narodu.

Govor mu ispratiše aplauzom i povicima radosti. Odjednom iz daljine poče na narod padati kamenje. Svite na podiju se uskomešaše. „Ovo je državni udar!“, povikaše jedni. „Nije!“, uzvratiše drugi. „Ovo je rušenje entiteta!“, povika treći. Narod se razbježa. Razbježaše se i bogovi sa svitom.

Na praznom podiju ostade samo Vučji pastir. Uze mikrofon i povika: „Sigurnosna situacija je zadovoljavajuća!“ Riječi odjeknuše praznom dolinom, a zrakom proleti prazna kesa.

Comments are closed here.