Bergman savršeno poznaje žensku psihologiju, a mi smo se trudili da to prenesemo publici

Ljubitelji dobre drame imali su priliku četvrte takmičarske večeri Tetar festa “Petar Kočić” uživati u posebnom dramskom komadu po motivima švedskog umjetnika Ingmara Bergmana, “Jesenjoj sonati”, teškoj priči o odnosu jedne majke sa svojim kćerkama. Režiju je radio Jagoš Marković, a u ulogama Šarlote, Viktora, Eve i Helene našli su se glumci Pozorišta Atelje 212 i Grad teatra Budva.

“Jesenja sonata” se bavi kompleksnim odnosima unutar jedne nefunkcionalne porodice. Radnja nas uvodi u priču o Šarloti, svjetski poznatoj pijanistkinji koja je život podredila karijeri i putovanjima, a poptuno zanemarila svoje kćerke Evu i Helenu. Poslije više godina neviđanja, majka posjećuje Evu i njenog muža Viktora, ne znajući kako će je u kući osim njih, dočekati i psihički bolesna Helena koje se pokušala riješiti smještajući je u ustanovu za psihičke bolesnike. Napetost dostiže vrhunac jedne noći kada se u razgovoru otkriju godinama potiskivani  događaji o kojima se nikad nije govorilo, istiskujući u prvi plan potrebu za ljubavlju i bol zbog majčinog zanemarivanja.

Tatjana Bošković je igrala kompleksan lik Šarlote koji je imao problem sa svojim roditeljima i samo ga dalje manifestovao na svojoj djeci. Potiskujući emotivni dio sebe, kompenzovala ga je kroz umjetnost.

“U svakom odnosu postoji nešto što nas veoma buni. Postoje greške koje napravimo i kao majke i kao kćerke. To se ne mijenja. I uopšte se ne radi o nedostatku ili manjku ljubavi, radi se o kompleksnosti jednog odnosa. Zato je Bergman genijalan. Komplikovano je odgajati dijete. Tako sam branila Šarlotu, umjetnicu. Znate, ona je morala da služi tom daru koji je od boga dobila, da svira i čini srećnim druge ljude.  Umjetnost je sebična, ona vam uzima sve. Dar od boga dobijete i vi nemate izbora nego da mu služite. Ja sam možda mogla proći i ne biti što sam danas, ali bih bila nesrećna i sasušena”, govori Boškovićeva.

Ulogu Eve tumačila je Branka Šelić koja ističe da je prirodna ljudska potreba sklonost za udubljivanjem i istraživanjem.

,,Gdje god smo igrali mi se uvijek jako emotivno povežemo sa publikom posebno zbog teme roditeljstva. Ja se kao roditelj prepoznam u oba lika i ne mislim da je ovo neka specifična tema sjevernih zemalja jer mislim da je ovo jako povezano sa nama. Nas niko ne uči kakvi roditelji treba da budemo. Obično je to nešto što uhvatimo u letu od svojih roditelja i mislimo da to znamo da radimo, a uglavnom griješimo. Drago mi je kada mi život pruži šansu da to ispravim. Mislim da su ovakvi komadi jako blagotvorni. Bergman savršeno poznaje žensku psihologiju, a mi smo se samo trudili da to prenesemo publici”, govori ona.

Mladen Andrejević igra Viktora koji se pomirio s neuzvraćenom ljubavlju svoje žene.

,,Ljubav je sveobuhvatna i on je prosto tragičan u tome što je svjestan toga. On nije mogao da nađe put do njenog srca a shvativši to ide do kraja. Ljubav ne pada s neba, ljubav je veliki posao i treba prvo savladati sebe jer čovjek je rođen sebičan, koža je naša najuža domovina, ali kada ta sebičnost prelazi granice i ugrožava tuđu, onda mora da dođe do nekog konflikta. Zaljubljenost je zaslijepljenost, a ljubav prihvata čovjeka onakvog kakav jeste što je jako teško”, tvrdi on.

Lik mentalno bolesne Helene glumi Jelena Petrović koja je bila ograničena i fizičkom i verbalnom ekspresijom, ali tvrdi da joj nije bilo teško proniknuti u takvu ulogu.

,,Jedva sam čekala da odigram ulogu u kojoj ne moram da govorim, ali je mnogo izazovnije bilo držati noge da ih ne pomjerim. Bilo mi je uzbudljivo jer mi je data sva sloboda u kreiranju da sam mogla da radim šta god hoću, onako u tišini i u sebi. Gradila sam svoju ulogu na slušanju i sjećanju.  Lenina  ljubav prema majci  i svjesnost o ljubavi je najvažnija. Ona bi bila nesrećnija da nema majku. Pošto ima majku, ona svoju majku prihvata takvom kakva jeste. Ona želi da živi i ta volja za životom pobjeđuje. Nismo vidjeli prošlost, ne znamo budućnost, trenutak je izabran u kome su neke stvari prikazane i mora klupče da se odmota”, ispričala je Petrovićeva.

Iako je našem mentalitetu svojstvena izražena majčinska ljubav, pitanje kompleksnosti i patologije ženskih odnosa odnosa je uvijek sveprisutno. Da li su nefunkcionalne porodice samo takve ili su funkcionalne porodice svojevrsna farsa?!

fotografije preuzete sa www.bdp.rs

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •