Utorak, 6:00. Ustajem iz kreveta nervozan. Više pospan nego razbuđen, počinjem još jednom da listam knjigu iz građanskog prava. U pola osam mirno konstatujem u sebi čuvenu studentsku: šta bude nek’ bude. Brzinski se oblačim, jedem, na putu ka kupatilu zapinjem za backpack koji sam noć prije spremio za put koji me čeka za manje od četiri sata. Sjedam na bajk i pedalam ka Pravnom fakultetu. U opuštenoj atmosferi sa profesorom pretresam materiju stvarnog prava od svojine, preko susvojine, etažne svojine sve do katastra i klauzule intabulandi. Nakon nešto više od 40 minuta moga okolišanja, na lično iznenađenje dobijam osam.
Ovako nenadano visoka ocjena mi je potpuno skrenula misli sa putovanja koje predstoji. Negdje na pola puta kući, u stvarnost me vraća poziv od moga druga Bože sa „Kasniću malo, nalazimo se u 11:00 kod Narodnog“. Brzinski dolazim kući grabim stvari, pozdravljam se sa svojim. Što se tiče njih idem kod druga u Ljubljanu autobusom. Moji roditelji su stari ljudi i ne želim nepotrebno da ih izlažem stresu.
Nešto malo iza 11:00 nalazim se sa Božom i zajedničkim prijateljem, mojim imenjakom Aleksandrom, kojeg ću nadalje u tekstu zvati, kao i većina, po prezimenu Gluvić. Noć prije na pivi smo došli do zaključka da ćemo stopirati izvan Banja Luke. Ulazimo u autobus i krećemo se ka prigradskom naselju Zalužani, na pola puta između Banja Luke i Laktaša. Tamo u obližnjem hipermarketu kupujemo marker i uzimamo kartone za pisanje natpisa naših destinacija: Slovenija, Zagreb… Tu počinjemo sa našim prvim stopiranjem.
Nebo je vedro, vani sunčano, temperatura taman, ukratko idealno vrijeme za autostop. Nakon nešto malo manje od sat vremena, dolazimo do zaključka da smo odabrali loše mjesto. Većini vozača smo izmamili pozitivne reakcije u vidu osmjeha, mahanja i podignutih palčeva u stilu, “dobri ste momci”. Naravno, bilo je i reakcija u vidu kolutanja očima, krštenja, odmahivanja rukom, šoka i nevjerice. Stopirati vrijedi, ako ništa, samo radi facijalnih ekspresija vozača.
Uzimamo ponovo autobus i nakon nekih desetak minuta smo u Laktašima. Poslije nešto malo više od sat vremena stopiranja staje nam prvo auto. Radi se o Božinoj prijateljici. Ona nas odbacuje do mjesta zvanog Nova Topola na pola puta do Gradiške.
Tu se vraćamo u stare poze držanja natpisa i ispruženih palčeva prema cesti. Nedugo zatim nam staje tamić sa petoricom radnika elektroprivrede. Kažu idu do Gradiške. Upadamo i nekako se uspijevamo posložiti unutar kabine. Vožnja prolazi u šaljivom tonu sviranja djevojkama koje prolaze i pretakanju rakije od strane suvozača sa „ Nek vam se nađe“. Momci nas ostavljaju u Gradišci.
Počinjemo ponovo stopirati u blizini graničnog prelaza, pored jedne trgovine čija je vlasnica jedna baka iz Hrvatske. Nekoliko sati stopiranja na tom mjestu smo kratili u razgovoru sa bakicom, koja je bila dovoljno ljubazna da nam dozvoli da u njenoj trgovini punimo naše mobilne. Sa Gluvićem odlazim do kamiondžija da ih pitamo da nas prevezu preko. Nismo imali sreće. Dobijamo odgovore da mogu samo jedno da prevezu preko granice. Tu i tamo poneki nam kaže da pređemo granicu i probamo sa hrvatske strane.
Pet je popodne. Sunce lagano, ali sigurno počinje da gubi intenzitet kojim nas je do tada pržilo. Donosimo odluku da pješke pređemo. Naša granična kontrola nas propušta bez ikakvog zadržavanja. Prelazimo čeličnu konstrukciju preko Save koja povezuje BiH s Hrvatskom.
Dolazimo na hrvatski granični prelaz. Spremili smo priču kako nas je izradio neki lik sa “tražim-nudim” prevoz. Trebao nas je prevesti od Zagreba, ali ostavio nas u Gradišci, te, evo sada prelazimo granicu pa ćemo noćiti u nekakvom motelu Marjan, kojeg nam je baka iz Gradiške spomenula, i da sutra nastavljamo odatle busom. Ne treba ni govoriti da su nas graničari pročitali za dva minuta. Međutim, jedna graničarka se nasmija priči u stilu mladost-ludost i reče da imamo sreće što smo naišli na njihovu smjenu, udari nam pečate i propusti nas.
Inače, od graničnog prelaza do uključenja na autoput ima nekih 30 kilometara ceste. Ništa, lagano krećemo pješačiti. Čim smo zamakli za prvu krivinu vadimo natpise na kojima piše Zagreb i počinjemo stopirati. Niko ne staje, odjednom počinje kiša. Silazimo ispod nekog mostića i čekamo da pljusak prestane. Kako je već bilo 19:00 nakon dva sata mirimo se sa činjenicom da ćemo prvu noć provesti ispod nekakvog mosta 5 km od granice sa BiH. Međutim, zbog roja komaraca ipak donosimo odluku da pješačimo do nekog prvog naseljenog mjesta. Nakon pola sata staje nam auto koje nas odbacuje do prvih kuća.
Tu stopiramo pored duty free shopa. Osam je sati i počinje da pada noć. Mjerkamo neku napuštenu kuću i razmišljamo da noćimo tu. Kontemplaciju hoće li nam noću veći problem biti hladnoća ili rojevi komaraca prekida čovjek ispred čije kuće smo stopirali. Kaže da nas je upratio i da će nas odbaciti svojim autom do naplatnih kućica, da tamo imamo veću šansu da nam neko stane.
Naplatne kućice Okučani, skoro da je noć, komarci nas ni ovdje ne napuštaju. Jedni drugima ulijevamo nadu da će nam neki kamiondžija stati naveče kada šleperi počinju krstariti autoputom. Nakon nekih pola sata staje auto i kaže nam vozač da ide u Zagreb, ali da može povesti dvojcu. Još ranije smo donijeli odluku da se nećemo odvajati pa se vozaču ljubazno zahvaljujemo na ponudi. Taman što se rampa naplatnih kućica spustila za tim vozačem, staje drugi auto. Vozač kaže ide isto za Zagreb, ali može povesti samo jedno. Okrećemo se za prethodnim vozačem, ali već je otišao. I ovaj auto propuštamo, uz desetominutno gunđanje da smo se već mogli kretati ka Zagrebu.
Pola deset je. Odjednom nam staje auto. Prilazimo vozaču, kaže ide do Graca, odbaciće nas do Zagreba ili do Maribora kroz koji prolazi. Bez pretjeranog razmišljanje ubacujemo stvari u gepek i sjedamo u auto. Ispostavlja se da je moja teorija o autostoperskoj karmi tačna: može se desiti da relativno kratko čekaš, ali da te ljudi odbacuju na kraće distance ili da čekaš jako dugo i taman kad izgubiš svaku nadu stane ti neko ko te odbaci direktno na željenu destinaciju. Moje iskreno divljenje samome sebi prekida vozač sa pričom da je do sada imao jako negativna iskustva sa autostoperima i da se nada da nam ne smeta što sa sobom nosi pištolj. Rampa naplatnih kućica se spušta za nama.
