Apsurd kulture straha – Bosna i Hercegovina poslije rata

Zaglavljena između onog nekad i onog nikad, u strepnji prema onom i ovom sada leži nepomirljiva teorija države nastale krajem devedesetih.

Bosna i Hercegovina, taj na prvu složen naziv, nastao iz dvije dugovječne teritorijalne cjeline, podijeljen u nekolicinu političkih jedinica, ostao je zvučan u svijetu po samo jednoj stvari kojom se ni najveći cinik ne bi ponosio – ratu.

Rat u Bosni (i Hercegovini) razorio je sve sfere društvenog života – od ekonomije preko industrije, ex-socijalističkih normi življenja pa sve do unutarnjih odnosa između stanovništva. Sjeme mržnje i netolerancije, koje su posijali oni koji su za vrijeme tog istog rata bili na vrhuncu, uspjelo je izniknuti u stablo života šovinističke normalizacije.

Otuđena od svih pacifističkih normi, noseći na sebi mrlju tragične povijesti, istorije i historije, BiH je ostala zavijena u sjenu straha i nemoći pred ubrzanim napredovanjem svijeta, brišući krv svojih žrtava čak dvije decenije nakon završetka rata.

Podjela nastala mirovnim sporazumom potpisanim u Dejtonu 1995. godine, pored mira i „zadovoljenja svih strana ili bar većine“, osigurala je još jednu ključnu stvar – nemogućnost napretka.

Tako je jedna država ili, preciznije, državica, razbijena u nebrojeno mnogo čimbenika, iz humane i ekonomske skromnosti socijalizma bačena u ocean najoštrije okrutnosti suvremenog kapitalizma, time gubeći prostor za proces sine qua non. Ako izuzmemo beskonačne drastične promjene kao što su privatizacija, migracija stanovništva, promjena političke strukture i sl., ostaje nam nekoliko tričavih milijuna stanovnika, najvećim dijelom pripadnika radničke klase, a potom i ekstremno siromašnih i ekstremno bogatih manjina.

Upleteni u tragediju apsurda čija se katarza svakodnevno ponavlja, od vremena SFRJ pa do dana današnjeg, svi pripadnici srednje i najniže klase, od socijalizma su, čini se, zadržali ono najgore – infantilnu pasivnost i strah od vlasti.

Ta ista vlast ili pak vlasti koje koegzistiraju dolijevajući i ulje na vatru i sol na ranu, garanciju za udobnost vlastelinske fotelje temelje na neprestanim udarcima u Ahilovu petu našeg/naših naroda.

Strah od drugog, strah od ponovnih sukoba, strah od zavjera, strah od izdajništva, strah od raseljavanja, protjerivanja, strah od gubitka posla, strah od straha i slične potkategorije strahovanja se ciklično umnožavaju u običnosti svakodnevnice.

A narod prestrašeno šuti.

„Samo da se ne puca“ je za vrlo kratko vrijeme postalo bosanskohercegovački „Carpe diem“ time samo produljujući tišinu i recikliranje ratne i postratne traume. Generacije rođene poslije rata bivaju utopljene u tuđe traume i strahove iz prošlosti koje se (na sreću) ne mogu ni sjećati. Od tih istih generacija se očekuje nesebična empatija i suživljavanje s prošlim dešavanjima iako bi, po svim zakonima logike, trebale biti oslobođene bilo kakve uvezanosti s čitavom historiae bellum.

Ono što zacijelo dijelimo i mi koji nismo proživjeli rat i oni koji jesu, jeste sveopće nezadovoljstvo ovim „sada“ koje smo primorani živjeti. Abnormalno visok postotak nezadovoljstva, većinom uvjetovan visokom stopom nezaposlenosti, kao i drugim financijski-orijentiranim preprekama, brzo i samouvjereno osvještava kamen temeljac kontinuiranog iseljavanja stanovništva.

No, kako uzrok i povod obitavaju u vječnoj simbiozi, tako i ekonomska labilnost kao razlog odlaska ostaje uvezana s osnovnim načelima političke parodije koja se svaki dan, u svojoj fantomskoj nevjerojatnosti, odvija pred našim očima.

Zasjedanje skupštine uveliko je zamijenilo borbe gladijatora postavljajući žrtve na tribine amfiteatra, a moćnike u centar krvavih dešavanja tako kreirajući bezvremene bajke i legende o poretku unutar moderne BiH.

Tri člana predsjedništva, dva entiteta, jedan neutralno-orijentirani distrikt i čak deset kantona obilježavaju osnovnu strukturu države čija površina ne zauzima više od pedeset i jednu tisuću kilometara kvadratnih, samim time čineći politički dijagram demokratske vlasti kompleksnijim od npr. američkog ili britanskog.

Ovakva podjela uvezana s naglim skokom na potpuno drugi kraj režimskog spektra omogućila je brz uspon kakistokracije, kao i njeno održavanje. Život u postratnoj Bosni i Hercegovini postaje komično otjelovljenje Orwellovih slučajnih proricanja. U samoj krošnji svoje komičnosti, svaka grana se svojevoljno prostire u nedogled kratkog zelenila, pozivajući se na patriotizam.

No, nitko kao svoju osnovnu patriu ne vidi Bosnu i Hercegovinu, već se ona, s odabranim narodom, pripaja ili Hrvatskoj ili Srbiji ili Turskoj. Ta imaginarna aneksija jedne države koja je posvađana sama sa sobom, s podsmijehom ostaje podržana od strane onih na vlasti.

Sveprisutna neosviještenost većine o (ne)moralnom i (ne)etičnom teroru koji propagira vlast još od kraja rata pa do danas uvjetuje beskraj paranoidnih i šovinističkih ispada unutar društvenih podjela između najobičnijih građana.

I dok narod šuti povremeno raspravljajući o nepravdi, broju poginulih pripadnika svake nacionalnosti, starim i novim krivcima, zastavama, himnama i nazivima jezika, predsjedničke fotelje se već godinama smiješe istim gluteusima čijim je vlasnicima „Divide et impera“ omiljena uzrečica, a „Samo da se ne puca“ vic koji im je iz godine u godinu sve smješniji.

Comments are closed here.