Aleksandar Gluvić – Odlazak iz BiH je evakuacija, a ne emigracija

Aleksandar Gluvić, student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, prije nekoliko sedmica privukao je pažnju kako naših, pa tako i regionalnih medija, s protestnim performansima koje je svakodnevno izvodio pored kolone ljudi koji su čekali razgovor za slovensku vizu. Performansi su uključivali nošenje poveza preko očiju, flastera preko usta, te držanje natpisa „Samo nek’ se ne puca“ i „Evakuacija, a ne emigracija“.

Gluvić navodi da je svaki dan prolazeći pored slovenačkog konzulata viđao red ljudi te je osjetio potrebu da postavi pitanje zašto niko javno ne govori zašto svi odlaze. „ Želio sam da skrenem pažnju da mladi odlaze, a da vlast odlazak ignoriše.“ Aleksandar odmah spominje i svoj primjer: „Moj najbolji prijatelj je sada u Njemačkoj, moja majka odlazi u Hrvatsku da radi preko ljeta, generacije rođene tokom rata ne planiraju da žive u ovoj zemlji. I to je problem koji se ignoriše. Ako se sada nešto ne učini, kroz 20 godina ovdje neće ostati niko, svi će otići.“, te cinično dodaje: „Ne izvozimo mi u svijet sirovine, izvozimo gotov proizvod, diplomirane ljekare, inženjere. Sirovine ostaju i vladaju.“

Govoreći o samom performansu i reakciji prolaznika, Gluvić navodi da su mu ljudi prilazili, pričali i slikali se s njim. „Jednom tokom performansa javio mi se jedan momak iz Sarajeva koji je organizovao studentsku bunu, međutim, odustao je jer je shvatio da ne vrijedi. Medicinske je struke i rekao mi je su njegovi prijatelji velikim brojem već otišli, a oni koji nisu aktivno o odlasku razmišljaju.“ Gluvić dodaje da nije objašnjavao poruke poput „samo da se ne puca“, smatravši da su poruke same po sebi dovoljno jake da natjeraju ljude na razmišljanje.

Gluvić smatra da je uspio u svome cilju – a to je privlačenje pažnje medija na ovaj problem. Međutim, i pored toga, Gluvić je razočaran činjenicom da niko nije osjetio potrebu da mu se pridruži u performansu koji je trajao nekoliko dana. „Velikim porazom smatram to što za tri sedmice moji sugrađani nisu osjetili potrebu da mi se pridruže. To je poraz čitavog društva, društva koje ignoriše svoj potpuni nestanak. Zamislite da se desilo nešto sasvim suprotno i da su ljudi masovno izašli na ulice. Zamislite samo. I ništa…“

Pored držanja natpisa s porukama pred konzulatom, Gluvić je napravio i jedan video u kojem navodi imena deset osoba koje navodi u pismu koje potom adresira i šalje poštom predsjedniku Republike Srpske. „U jednoj emisiji predsjednik negira odlazak mladih s izjavom da mu je vidjeti deset osoba koji su napustili RS. Ovo nije jedina emisija u kojoj Dodik negira odlazak mladih. Shodno tome, na papir sam napisao nađite ih, misleći na mlade koji odlaze, i ostavio deset praznih polja. Prolaznici su ubrzo shvatili poruku i počeli zapisivati imena svojih prijatelja, poznanika, rodbine. Nakon toga, taj isti sam papir zapakovao i poslao predsjedniku.“

Što se tiče zastrašivanja, Gluvić navodi da ih je bilo. Tokom trajanja performansa bio je dvaput legitimisan. Pored toga, Aleksandar navodi da mu je nekoliko puta prijećeno privođenjem. „Druge sedmice performansa, u ulici gdje živim, pri povratku kući sam primjetio automobil s upaljenim dugim svjetlima uperenim k meni. Iz auta me je gledala namrgođena muška faca. Poruka je bila jasna – znamo gdje živiš.“

Kao jedan od razloga političke pasivnosti mladih, Gluvić navodi svakodnevno predstavljanje politike kao nečeg lošeg. „Politika se predstavljala kao nešto crno, ali politika nije to, politika je sredstvo s kojim se ljudi trebaju boriti za bolje društvo. Mene politika ne interesuje, nemoj mene u to su svakodnevne rečenice koje su ušle u razmišljanje ljudi. Društveni angažman, izražavanje stava oko ključnih pitanja, izlazak na izbore je obaveza svakog građanina.“

Za kraj smo se dotakli mogućih budućih akcija.  „Planiram osnivanje studentske organizacije, trenutne su pod kontrolom vladajućih stranaka i, umjesto stvarnih pitanja, bave se žurkama i izletima. To želim da promijenim kroz nezavisnu uniju studenata, te da probudim studente i da ih zainteresujem za probleme u društvu.“

Svjestan činjenice da bez direktnog političkog angažmana malo šta može da promijeni u ovoj zemlji, Gluvić navodi da je još mlad i da želi još da radi na sebi, uči, ali da kroz nekoliko godina planira aktivno da se uključi u politiku i da tu nastavi da mijenja društvo nabolje.

 

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Zlatna Karika Dino Bajrović: Volim svoj posao i uvijek imam tremu
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Književnost mladih: Olja Cvitanović
More Stories
Trideset godina mržnje, podjela i nacionalizma – takmičenje u pisanju najboljeg bloga