Ako ne budem plakala za tornjem u Parizu, nestat će sve gladi na svijetu!

Nikad više ateista nije žalilo jednu crkvu i nikad više vjernika nije likovalo što je izgorila.

Istina, ljudi jesu ginuli (u svim dijelovima svijeta) i još uvijek ginu, ali ovo je jedna druga priča – priča o ljepoti, jedinstvenosti i veličanstvenosti jedne građevine, priča o dragulju u europskoj civilizaciji.

Vedrana Rudan je na svojoj zvaničnoj Facebook stranici 16. travnja objavila status u kojem je željela prokazati licemjerje Zapada. Tom prilikom je rekla i rečenicu: Jebe mi se što se u Parizu srušio toranj.

U ovom tekstu ću pokazati zašto jednostavno ispadaš smiješan, neuk i ohol ako kažeš da ti se jebe za katedralu Notre Dame.

Bogorodična crkva je jedan od glavnih spomenika rane gotike, kulturni je, religijski i povijesni spomenik, jedan i jedini takav, ostavština naše ere baš kao i piramide u Egiptu, Semiramidini viseći vrtovi, Kip slobode, Aja Sofija itd. Ona je arhitektonski unikat koji se nalazi i na popisu svjetske baštine UNESCO-a, gdje je zavedena kao ‘neprocjenjiva’.

Kakve ustvari veze ima gotička crkva građena prije 800 i nešto godina s današnjim događanjima?

Zar su ljudi trebali pustiti da crkva gori i gledati i smijati se, ne ispoljavati nikakve osjećaje? Samo zamislite da gore ili da netko razori sljedeće spomenike/građevine: Aju Sofiju, baziliku Sv. Ivana Lateranskog u Vatikanu, Taj Mahal, Veliku sinagogu u Budimpešti, Empire State Building, rimski Coloseum, Lajkjun Setkjar, Crkvu sv. Donata u Zadru, Mesdžidul-haram, Sidnejsku operu, Louvre, Poslanikovu džamiju u Medini, Hram Svetog Save u Beogradu, Big Ben u Londonu… Zamislite. A vi kažete da vam se jebe za njih, mislimo na djecu u Siriji, Libiji, Iraku…

Dežurni kritičari, kao što je Rudan, koriste svaki ovakav događaj da bi ukazali na licemjerstvo naroda – svih koje smatraju nedovoljno prosvjetljenima za njihov ukus – usporedbom: „U afričkim zemljama djeca umiru od gladi. U Siriji i Iraku se razaraju gradovi, kulturni i povijesni spomenici… A vi tugujete nad crkvom u Parizu?“.

Dakle, ne smije se tugovati ni za čime jer su ratovi i glad u pojedinim zemljama? Jer eto, inače u tim svojim tekstovima svakodnevno pišu o toj istoj gladnoj djeci i ratovima na Bliskom istoku, ratovima u bilo kojoj drugoj državi, podižu svijest čitatelja o strahotama koje se događaju u svijetu, ili pak aktivno sudjeluju u sprječavanju istih.

Možda su i oni tek licemjeri koji prate kakvi tekstovi donose lajkove, komentare, klikove… pa se onda odjednom sjete djece u Africi, rata u Siriji i Palestini – samo kad treba pljuvati po nekome.

Potom pljuju i po milijarderima koji će dati milijune za obnovu crkve, umjesto da taj novac daju sirotinji, ne znajući da su ti isti bogataši osnovali dobrotvorne fondacije kojima pomažu ljudima diljem svijeta – i gladnima i bolesnima i mladima i izbjeglicama. A, uostalom, nije njihova niti ičija druga obveza brinuti se tko što radi sa svojim novcem.

Ne mogu da se ne pitam na koji je način Vedrana Rudan pomogla svoj toj djeci iz Libije i Sirije, pa i djeci iz BiH, Srbije, Hrvatske, bilo čijoj djeci – osim svojoj vlastitoj. Lako je pljuvati po drugome, no hajde pljujte po sebi, popljujte sebe. Prestanite jesti, odreknite se odjeće, hobija, kuća, bilo kakvog luksuza, pa onda raspravljajmo o jadnoj djeci u Siriji.

„Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ – držite se nekad te.

Neki pišu u komentarima na društvenim mrežama:

  • „Bilo je lijepih katedrala u Iraku, Libiji, na Kosovu, pa i starijih od ove pariške, a svijet nije plakao kad su namjerno srušene, od ljudske zlikovačke ruke, od ruke tih Francuza.“,
  • „Tko je žalio za opsjednutim, izgorjelim, uništenim Sarajevom?“,
  • „Koliko ljudi pomisle na bombardirane, razrušene, ubijene ‘tamo negdje’, postave li hashtag, koliko klikću,…?“,
  • „Kao da je nekoga od njih bilo briga devedesetih kad se Dubrovnik bombardirao.“…

Bilo je ljude briga. I francuski vojnici u mirovnim misijama su ginuli, mladići koji su dopremali humanitarnu pomoć za BiH, mnogi su dali živote za mir na Balkanu, davali donacije za obnovu. Svjetski poredak možda nije pravedan, ali prosipanje teorija zavjere i širenje mržnje nije odgovor.

Notre Dame, prije i poslije požara (The Guardian)

Pričate samo protiv Zapada, kao da su samo oni ubijali. Ubijali su i naši, i muslimani, i kršćani, i budisti, i Srbi, i Hrvati, i Amerikanci, i Turci, i Rusi, i Iranci, i Sirijci… Svi mi gledamo svoje i najviše volimo svoje.

Notre Dame je remek-djelo civilizacije, ne može se ono usporediti s onim što ljudi čine drugima. I tko kaže da ljudima nije žao ostatka napaćenog svijeta ako ih je ovo uništavanje kulturne baštine potreslo? Da ste je posjetili, vidjeli, razgovarali s ljudima koji tu rade, da znate da je to mjesto na koje dolaze ljudi svih religija pa i ateisti, da je to zapravo otvorena kuća svim ljudima, možda vas i ne bi boljelo briga što je gorio i srušio se toranj katedrale.

Treba čuvati bogatstva civilizacije, svugdje, bez iznimke.

Strašno je što u Libiji, Siriji, zapravo u svim razaranjem zahvaćenim zemljama, pogibaju nevini, što djeca u Africi nemaju što jesti, ali to ne umanjuje tugu, žal i strahotu ovome što se dogodilo u Parizu.

Žao mi je i Sirije i Iraka i Ugande i Bolivije, svake poginule duše, svakog zgarišta, svakog gladnog djeteta, svake obespravljene žene – nebitno gdje. Ali žao mi je i katedrale. Katedrala je toliko dragocjena da je prolaznost tamo neke plitke novinarke ne može ni vidjeti. I ne, nije u pitanju samo Notre Dame, nego i Quasimodo, i Esmeralda, i Victor Hugo. To je djelo baština svjetske kulture.

Da je (iz)gorio bilo koji drugi ovakav kulturni, religijski i povijesni spomenik, ljudima – normalnim ljudima – bi bilo žao, i bilo bi jednako tragično. Ovaj žal nije isključivo za sakralnim objektom, nego prije svega za jednom izvanserijskom estetskom cjelinom, ikonom povijesti i umjetnosti, povijesnim zapisima kojima je tijekom života ova katedrala svjedočila. I ne, ne može se usporediti žaljenje za kulturnom baštinom i žaljenje zbog neimaštine.

Ljudi se rađaju i umiru, a o njihovim životima govori veličanstvenost onoga što ostavljaju iza sebe – a to su građevine, bilo čije i bilo gdje. Žalim za svim koje su srušene ili spaljene, od Amerike pa do Bliskog Istoka, ili bilo kojeg drugog mjesta.

Ali, kao što bi Schopenhauer rekao: „Tko piše za budale, uvijek će imati veliku publiku.“, a zna se, „kakav pisac, takva i publika“.

Ponekad je bolje šutjeti!

*Naslovna fotografija preuzeta sa jutarnji.hr

ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Comments are closed here.