25 godina od okončanja rata: gdje smo?

Kažu da je treća generacija u Njemačkoj bila u potpunosti spremna da se suoči sa zločinima koje su nacisti počinili u Drugom svjetskom ratu, a da je druga tek osjećala sramotu i jedan dio transgeneracijske traume. Kakva je situacija u BiH i gdje smo 25 godina poslije?

Kad govorimo o tranzicijskoj pravdi u slučaju BiH, prema riječima Ive Kaunitza, studenta Akademije scenskih umjetnosti (produkcija i menadžment) u Sarajevu, imamo tranziciju iz ratnog stanja u mir i tranziciju iz jednopartijskog sistema u višepartijski, ono što nazivamo demokratijom.

Mogu slobodno reći da BiH nije izašla iz tranzicije ni 25 godina kasnije. Ja, kao neko ko pripada drugoj generaciji ljudi u BiH nakon rata, bih volio da smo svi koji pripadamo postratnim generacijama mnogo manje opterećeni svime što se desilo (a nismo), i da smo manje zainteresovani za nacionalni identitet a više za prosperitet, ističe Ivo Kaunitz.

Kao mlada osoba u BiH, ali i neko ko se već neko vrijeme pravi produkcijom te na taj način utiče na percepciju i izgradnju ovog društva, Ivo dalje objašnjava: Imamo previše ljudi koji su spremni da daju život za dres a nemaju šta da jedu. Prema njegovom shvatanju stvari, potrebna je kritika društva koje je danas u 2020. vjerovatno na najnižoj grani od rata. Njegove emocije koje se vežu za rat počinju i završavaju s gađenjem prema tome što su ljudi sposobni uraditi.

Mišljenja sam da kad bi se svi malo više posvetili stanju u kojem se društvo nalazi danas, a ne onome što je bilo u periodu 1992. – 1995., imali bismo šansu da prosperiramo i uživamo u onome za šta su se naši roditelji – već se 25 godina dokazuje – uzaludno borili i ginuli. Ovime ne želim da umanjim bilo kakvu žrtvu već istaknem koliko je rat besmislen i u koliko nas je besmisleno stanje doveo i rat i proces tranzicije nakon rata.

Tranzicijska pravda bez inicijatora za njihovo izvršenje

Od potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine pokrenuto je više postupaka za prepoznavanje kao i sankcionisanje više vrsta zločina koji su počinjeni u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Tranzicijska pravda je termin koji predstavlja odgovor na sistematsko kršenje ljudskih prava u jednom vremenskom periodu koje se inače dešava u vrijeme prelaska države iz jednog političkog uređenja u drugi, pri čemu nastaju konflikti. Cilj jeste da se procesuiraju ratni zločinci, da se traga za istinom, da se izvrši materijalna i simbolička reparacija kao i reforma institucija. Budući da tranzicijska pravda zahtijeva sve navedene postupke, ona takođe zahtijeva i inicijatore za njihovo izvršavanje.

Međutim, kako jedna izreka – koja je već postala kliše – kaže, na mladima svijet ostaje, a mladi, generalno, nisu zainteresovani za aktivizam ovog tipa. A oni koji jesu, nude im se seminari i radionice o kojima bih voljela nešto u nastavku da kažem.

O seminarima za suočavanje s prošlošću

Proces pomirenja ide kroz dijaloge, diskusije, seminare, radionice…, jer dobra komunikacija je ključ sporazumijevanja kao i rješavanja problema. Te seminare ili bilo kakav vid suočavanja s prošlošću, a koji uključuje sudjelovanje mladih iz BiH, ali i iz drugih država bivše Jugoslavije, su u većini slučajeva organizovale neke međunarodne nevladine organizacije.

Takav jedan vid okupljanja na neki način predstavlja forsiranje, najprije jer te organizacije dobiju novac za takav neki projekat, nađu saradnike iz lokalne zajednice u kojoj će da se održi, i šablonski odrade projekat. Kandidati za takav jedan seminar se isključivo biraju po mjestima prebivališta kako bi bio stvoren privid političke i geografske raznolikosti učesnika. Taj privid se stvara jer se želi pokazati kako se recimo iz cijele BiH odazvao dovoljan broj učesnika, dakle, iz svih dijelova su spremni za priču, za priznavanje zločina, zločinaca i žrtava.

Isti krug ljudi

Drugi problem „seminara za suočavanje s prošlošću“ jeste što se uglavnom prijavljuju isti ljudi. Mogu uzeti sebe za primjer. Ja to radim jer prvenstveno želim na taj način da odam neki vid počasti žrtvama, da vidim razmišljanja drugih ljudi koji čine treću generaciju baš kao i ja, da naučim nešto novo i da naučeno pokušam prenijeti nekome drugom, te možda i primijeniti u samoj praksi. Većina učesnika projekta se takođe prijavljuje iz sličnih razloga, ali problem nastaje kada u našoj državi imate recimo 20 ljudi koji to žele i skoro isti sastav cirkuliše na različitim seminarima iste tematike. Situacija je ista ne samo u BiH, već i u susjednim državama. Od šest seminara u protekle dvije godine, na kojima sam učestvovala, sastav aktivista je uglavnom isti, što je zaista poražavajuće. To pokazuje da ljudi generalno nisu zainteresovani za takve teme.

Seminar. Foto: Unsplash.com

10 % osviještenog aktivnog društva

Treći problem, pored pojavljivanja istih ljudi koji u suštini imaju ista mišljenja, a cilj projekata je zapravo da se vide možda drugačija mišljenja, da se iznose argumenti i da se nekome promijeni stav o određenoj temi, jeste što istomišljenici na seminarima provode vrijeme tako što klimaju glavom jedni drugima. Na kraju, ništa novo se nije postiglo, situacija je ostala ista, ti ljudi se vraćaju kućama znajući da čine 10 % „osviještenog“ aktivnog društva, i to je to.

Takav projekat nije uspješan i stvari se samo vrte u krug a novci se uzaludno troše.

S riječi na djela

Pričom, komunikacijom, se počinje neka promjena – to je ključ, ali zar nije vrijeme da se pređe na djela nakon 25 godina? Ponavljanje iste priče neće u praksi promijeniti diskriminaciju, marginalizaciju i dehumanizaciju ljudi. To je četvrti problem.

Pojavom pandemije mislili smo da ćemo da prerastemo neke druge probleme i razlike i da se ujedinimo u teškim vremenima, ali i da razmislimo i preispitamo svoje ranije postupke. Zaista, ima ljudi koji su tako i učinili, ali ima i onih koji su izronili na površinu baš poput stare kese u rijeci. Naše rijeke su pune kesa kao i naše društvo. Kesa kao karakterna osobina se može koristiti za osobe čija je upotreba uglavnom jednokratna, niko emotivno nije vezan za njih, postoje u društvu i, kada se jednom pojave, ostaju godinama da zagađuju okolinu. Ovih dana smo mogli vidjeti one koji pandemiju koriste za zarađivanje političkih poena, preko onih koji su željeli dobijanje medijskog prostora, pa do onih koji su u svemu željeli samo ekonomsku korist i to sve uz termin „i ja sam iz Srebrenice“, prišiven na košulji umjesto simboličnog cvijeta.

Sarajevo. Foto – Unsplash.com

Država – to sam ja

Nakon svih ovih godina postoje djeca koja u školama ne mogu da uče svoj jezik, historiju i geografiju. Postoje djevojke/žene koje trpe uvrede i diskriminaciju jer imaju maramu na glavi. Postoje ljudi koji su u svojoj državi „manjina“ samo zato što ne žele da miješaju nacionalnu, etničku i religijsku pripadnost. Ali postoje i oni koji obavljaju važne funkcije u državi a koji negiraju njenu autonomnost, negiraju genocid i zločine, pozivaju na mržnju i nasilje, uime religije prave jaz među stanovništvom koje se nije opametilo i konstantno podržava iste ljude koji ih truju i nazaduju.

Mi nemamo problem kad se u medijima pojavljuju zločinci da nam sole pamet, mi nemamo problem kad neko genocid koristi kao reklamu i pozivanje na emocije da ostvari ličnu korist. Država – to sam ja, država – to je društvo, društvo – to sam opet ja. I sve je ovo ogledalo nas samih. Zar nije više dosta!

*Naslovna fotografija – ruševine kuće u Bosni i Hercegovini. Izvor: pixabay.com

 

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Ovo ću samo tebi reći EP.02: Toksični odnosi
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Knjige za ovo ljeto i za cijeli život
Zašto upisati islamsku teologiju u Sarajevu?
More Stories
Ples je najljepši način da upoznamo sebe